Zagrebačka sinagoga

Zagrebačka sinagoga
Zagrebačka sinagoga na razglednici iz 1906. godine
Zagrebačka sinagoga na razglednici iz 1906. godine
Lokacija Zagreb, Hrvatska
Koordinate 45°48′42.5″N 15°58′41″E / 45.811806°N 15.97806°E / 45.811806; 15.97806Koordinate: 45°48′42.5″N 15°58′41″E / 45.811806°N 15.97806°E / 45.811806; 15.97806
Arhitekt Franjo Klein
Godine izgradnje 1866.
Godina završetka 1867.
Srušen 1941.–1942.
Religija Judaizam
Arhitektonski stil pseudomaurski
Dimenzije 30m x 19,7m

Zagrebačka sinagoga bila je glavno mjesto bogoslužja zagrebačke židovske zajednice u modernoj Hrvatskoj. Sinagoga je izgrađena 1867. u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji unutar Austro-Ugarske i korištena je do 1941. kad ju je marionetska država Sila Osovine, negdašnja Nezavisna Država Hrvatska dala srušiti.

Sinagoga je izgrađena u pseudomaurskom stilu, dizajnirana prema hramu u gradskoj četvrti Leopoldstädter u Beču i nalazila se u današnjoj Praškoj ulici. To je bio jedini namjenski židovski objekt korišten za bogoslužje u povijesti grada Zagreba. Zgrada sinagoge bila je jedna od najistaknutijih javnih zgrada Zagreba i jedna od poznatijih sinagoga u okolici.[1]

Od 1980-ih postoje planovi ponovne gradnje sinagoge na originalnoj lokaciji, no zbog spleta različitih političkih okolnosti, do danas je u tom smislu ostvaren vrlo malo napredak. Glavne nesuglasice postoje između hrvatske vlade i židovskih organizacija, koliko bi ove organizacije bile uključene u cijeli projekt, uključujući i dizajn i svrhu nove građevine.

Povijest

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Židovi u Hrvatskoj
Ohrabreni ediktom o religiji cara Josipa II. iz 1782., Židovi se trajno nastanjuju u Hrvatskoj u kasnom 18. stoljeću, a židovsku općinu osnivaju 1806. godine.[2]

Židovska zajednica u Zagrebu je 1809. imala jednog rabina, a 1811. i svoje vlastito groblje.[2] Zajednici je 1833. omogućena kupnja zemljišta za gradnju sinagoge, no za njezinu izgradnju u to vrijeme nije imala dovoljno novca.[3][4]

Već 1855. zajednica je narasla na 700 članova[2] i 30. listopada te godine donešena je odluka o gradnji sinagoge.[4][5] Odbor za izgradnju imenovan je 1861.,[2] izabrano je i kupljeno zemljište na uglu ulice Marie Valerie (današnja Praška) i trga bana Jelačića. Međutim, novi je urbanistički plan promijenjen 1864. smanjujući raspoloživi prostor za gradnju, tako da zajednica odlučuje kupiti drugo zemljište veličine 1540 m2 udaljeno oko 80 metara od originalne lokacije.

Dizajn i izgradnja

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Pseudomaurski stil

Računalna rekonstrukcija prizemlja sinagoge
Računalna rekonstrukcija presjeka sinagoge

Franjo Klein, Zagrepčanin rođen u Beču imenovan je za glavnog arhitekta izgradnje sinagoge.[2] Klein je kao predstavnik historicizma, modelirao zgradu prema pseudomaurskom bečkom Leopoldstädter hramu, kojeg je projektirao Ludwig Förster. Taj objekt postao je prototip za gradnju sinagoge u Središnjoj Europi. [2] Za Zagrebačku sinagogu je korišten već razvijeni oblik zaobljenog luka (Rundbogenstil), no nisu preuzeti Fösterovi rani orijentalni motivi.[2]

Unutrašnjost sinagoge 1880., fotografirao Ivan Standl

Sastav glavnog pročelja, s dominantnim izvučenim i povišenim planom i donja strana sa dva simetrična dijela, odražava unutarnju podjelu na tri broda.[2] U prizemlju na prednjoj strani bio je sagrađen trolučni ulaz i bifora, dok je na prvom katu bio izgrađen visoki triforium s povišenim lukom i četverolistnim rozetama na stubištu.[2]

Sinagoga je obuhvatala veći dio zemljišta, bila je okrnuta na zapad, te je sam hram bio uvučen s obzirom na ulicu. Naime, morao je postojati predprostor, odnosno dvorište ispred same sinagoge, što je bilo određeno austrougarskim propisom, koji zabranjuje nekatoličkim crkvama javni ulaz s ulice (kao itornjeve i zvona) i imala je široki i nešto viši središnji brod i dva niža broda, i za razliku od Försterove sinagoge u Beču, nije imala oblik bazilike.[2]

Radovi su započeli 1866. a sinagoga je završena sljedeće godine.[2] Službeno je sinagoga posvećena 27. rujna 1867., a na svečanosti su bili prisutni predstavnici gradskih i regionalnih vlasti, javne osobe Zagreba, i veliki broj građana.[2] Sinagoga je bila prva istaknuta zgrada u zagrebačkom donjem gradu, i njena arhitektura i veličina izazivala je opće divljenje i pohvale.[2]

19. i rano 20. stoljeće

Maketa sinagoge izložena u Muzeju grada Zagreba
Sačuvana spomen ploča izložena u Muzeju grada Zagreba, na kojoj je obilježeno posvećenje poslije radova 1881.

Orgulje su ugrađene u sinagogu u religijske svrhe,[6] što je malobrojna zajednica ortodoksnih Židova smatrala neprikladnim, tako da su oni vršili bogoslužje odvojeno, u iznajmljenim prostorijama.

U potresu 1880., sinagoga je pretrpjela manja oštećenja koja su sanirana sljedeće godine.[7]

Uglavnom kroz doseljavnje iz Mađarske, Češke i Moravske,[6] židovska populacija je brzo rasla: sa 1285 članova 1887. penje se na 3237 članova 1900. a onda na 5970 članova 1921. godine.[5] Sinagoga je postala premala da bi udovoljila potrebama stalno rastuće zajednice. Izmjenje su napravljene 1921. da bi se povećao broj raspoloživih sjedala. Donešen je i plan 1931. za povećanja sjedala na 944, no od ovog se kasnije odustalo.[7] Centralno grijanje je u sinagogi uvedeno 1933.[2]

Uništenje tijekom Drugog svjetskog rata

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Holokaust u NDH
Tijekom 1941. dolazi do raspada Kraljevine Jugoslavije kada su Sile osovine u Travanjskom ratu okupirale Kraljevinu jugoslaviju, i do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH) kojom je upravljao nacionalistički ustaški režim. Ubrzo po osnivanju NDH započinje sustavni progon Židova, modeliran prema nacističkom uzoru, a neki put i brutalniji.[8] Uvedeni su rasni zakoni, židovska imovina je zaplijenjena, a sami Židovi su bili uhićeni i deportirani u koncentracijske logore u Hrvatskoj kao i u druge zemlje.[8]

U listopadu 1941., novo inaugurirani gradonačelnik Zagreba, Ivan Werner, izdao je dekret za rušenje sinagoge, navodno zato što se sinagoga nije uklapala u glavni gradski urbanistički plan.[2][7] Radovi na devastiranju singaoge započeli su 10. listopada 1941., [5]napredujući sporo da se ne bi oštetile susjedne zgrade; a završeni su travnju 1942.[2] Cijeli proces je fotografiran u propagandne svrhe a fotografije su javno izložene na Antisemitskoj izložbi u Zagrebu. Fotografije su također izložene i u Dubrovniku, Karlovcu, Sarajevu, Vukovaru i Zemunu, kao ilustracija "rješavanja židovskog pitanja u NDH".[9]

Ulomke filma o rušenju sinagoge otkrio je pet desetljeća kasnije, 1993., filmski redatelj Lordan Zafranović tijekom istrage za njegov dokumentarni film, Zalazak stoljeća/Testament L. Z.; 41 sekunda filma je spašena.[7][10] Ovi ulomci su također korišteni u dokumentarnom filmu Mire Wolf, Zagrebačka sinagoga 1867.-1942. (1996.), koji je produciala Hrvatska radiotelevizija.[11]

Zidni umivaonik sinagoge nađen u ruševinama poslije Drugog svjetskog rata

Osam vrijednih svitaka Tore spašeni su nakon intervencije Leonarda Grivičića, poduzetnika i industrijalca koji je bio susjed Mile Budaka, ministra u vladi NDH. Grivičić je također bio blizak Poglavniku Anti Paveliću i veleposlaniku Trećeg Reicha u NDH, Edmundu Glaise-Horstenau.[12] Mada Grivičić nije imao veliku politički utjecaj u NDH, smatran je osobom od povjerenja.[12] Kada je 9. listopada 1941., saznao za planove vlade o početku rušenja sinagoge,[12] istu večer je tu informaciju tajno proslijedio do Bernarda Grünera, glavnog kantora zagrebačke sinagoge, i tijekom noći svitci Tore su sklonjeni na sigurno mjesto. .[12]

Ubrzo po uništenju sinagoge, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je na propovijedi rekao: "Kuća Božja bilo koje vjere je sveta stvar i tko u to dira, taj će životom platiti. I na ovom i na onom svijetu bit će proganjan."[13] i da su to počinile "ustaše i njihove vođe".[14]

Jedini sačuvani dijelovi sinagoge su zidni umivaonik, korišten za ritualno pranje ruku, i dvije spomen ploče iz predvorja, kao i nekoliko dijelova stupa, koje je spasio Ivo Kraus. Ubrzo po završetku Drugog svjetskog rata Kraus ih je izvukao iz ruševina.[2][9][15] Zidni umivaonik i spomen ploče se čuvaju u Muzeju grada Zagreba, dok su dijelovi stupa kod židovske zajednice u Zagrebu.[2]

Pokušaji obnove

1945.–1990.

Svaki peti hrvatski Židov preživio je Holokaust Drugog svjetskog rata.[8] Između 1948. i 1953., oko polovine svih članova zagrebačke židovske općine odlučuje se za Aliju, preseljenje Židova u Izrael,[5][16] tako da je broj članova pao na desetinu od prije ratnog broja.[16] Jugoslavenski komunistički režim nacionalizirao je cjelokupnu imovinu židovske zajednice u Zagrebu, između ostalog i zemljište u Praškoj ulici.[17] Sve ovo, kombinirano s generalnim neprijateljstvom novog režima prema religiji, učinilo je rekonstrukciju sinagoge skoro nemogućim činom.

Poslije Drugog svjetskog rata, mjesto nekadašnje sinagoge koristilo se kao odbojkaško igralište. [9] Na tom mjestu se kasnije pravi robna kuća koja je do kraja izgorila u požaru 31. prosinca 1980.[9][18] a ostaci su poslije tog očišćeni. Unatoč nekim ranijim idejama za gradnjom robne kuće na istom mjestu, i arhitetskom natjecaju iz 1977. za dizajn zgrade, radovi nisu nikada započeti.[9] Umjesto toga, zemljište je korišteno za parking a u tu svrhu služi i danas.[11][19]

Poslije 1986., židovska općina Zagreba započinje raspravu o židovskom kulturnom središtu i memorijalnoj sinagogi.[9] Dvojica arhitekata, Branko Silađin i Boris Morsa, istupaju javno s idejom o novom židovskom centru u Praškoj ulici.[9] Silađinova vizija prvobitno nije bila prihvaćena od židovske zajednice; i umjesto toga napravljeni su planovi za gradnju kulturnog centra i sinagoge, nakon međunarodnog arhitektskog natjecaja.[9] Međutim, unatoč podršci projektu unutar Jugoslavije i izvan nje, gradske vlasti su stalno usporavale ili odbijale potrebnu dokumentaciju, tako da projekt nije nikada ostvaren.[9]

1990.– danas

Parkiralište u Praškoj ulici gdje se nalazila sinagoga

U jesen 1990., poslije prvih demokratskih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, gradska vlast je konačno odobrila projekt. Natjecanje za najbolji građevinski plan planirano je za siječanj 1991. Politička metež u državi, koja nastaje poslije raspada SFRJ-a i tijekom Domovinskog rata, prouzročila je ponovno zaustavljanje projekta. Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman rekao je 1994. Jakovu Bienenfeldu, članu vijeća zagrebačke židovske zajednice, da bi trebali napraviti novu sinagogu na mjestu nekadašnje, što bi financirala Vlada Hrvatske.

Bienenfeld je odbio ponudu, jer je to smatrao nepodobnom, jer je 1800 katoličkih crkava bilo uništeno u to vrijeme, tijekom Domovinskog rata.[20]

Hrvatski antinacionalizirajući zakon stupio je na snagu 1996.,[1][12] i zemljište u Praškoj ulici vraćeno je zajednici 31. prosinca 1999.[9] U 2002., aktivnosti su se aktivirale poslije uknjiženja zemljišta. [21] Izvještaj o troškovima gradnje uručen je Vladi RH i Gradu Zagrebu u srpnju 2004. a revidiran je u listopadu 2004.[21] Natjecaj za izvođača radova bio je planiran 2005.,[22] mo međutim dolazi do raskola u židovskoj općini Zagreba 2005., što je rezultiralo foriranjem disidentske zajednice, Bet Israel, na čijem čelu su bili Ivo i Slavko Goldstein.[23]

U rujnu 2006., Vlada Hrvatske osnovala je radnu grupu.[22] Odlučeno je da će projekt, koji bi koštao 173 milijuna kuna, djelimično financirati Vlada i Grad Zagreb,[17][19] i da obe židovske organizacije budu zastupljene u radnoj grupi.[21][22][24] Međutim židovska općina Zagreba, koja je bila vlasnik nekretnine, smatrala je neprihvatljivim da i Bet Israel sudjeluje u radu radne grupe,[19][24] i koja je sebe vidjela kao jedinog legalnog predstavnika zagrebačke židovske općine.[22] Kao posljedicu toga, predsjednik židovske općine Ognjen Kraus, odbio je sudjelovati u daljnjem radu pod takvim okolnostima.[24]

Daljnja neslaganja su bila oko dizajna i svrhe nove zgrade. Postojao je opći sporazum da bi nova zgrada trebala imati kulturnu i komercijalnu svrhu.[22] Dok je židovska općina naginjala modernom dizajnu originalne sinagoge, Bet Israel je zagovarao repliku originalne fasade, smatrajući da bi na taj način izgled sinagoge slao jaku simboliku.[22] Mišljenja arhitekata, gradskih urbanista i povjesničara umjetnosti su također bila podijeljenja.

U 2001. i 2015. godini, židovska općina Zagreba predstavila je nove planove za gradnju višenamjenskog židovskog kulturnog centra i sinagoge u Praškoj ulici, veličine 10600 m2.

Literatura

Izvori

  1. 1,0 1,1 "", Vjesnik, objavljeno 12. siječnja 2001.
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 2,17 Knežević, Snješka (2001). The Synagogue of Zagreb, 1867-1942 (PDF). The Synagogue and Zagreb 42–46. Jewish Community of Zagreb pristupljeno 26. veljače 2010.
  3. Švob, Melita (rujan 2006.). "Uz 200 godišnjicu Židovske općine u Zagrebu" (96): 23–29 pristupljeno 26. travnja 2009
  4. 4,0 4,1 (srpanj 2007.)"140. godina posvećenja zagrebačke sinagoge" (101): 22–25 pristupljeno 20. svibnja 2009
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Historical background of the Jewish community of Zagreb. Jewish Community of Zagreb pristupljeno 29. siječnja 2008
  6. 6,0 6,1 Schwarz, Gabriel (1901–1906). Agram (Zagreb). Jewish Encyclopedia 239–240. Funk & Wagnalls pristupljeno 5. travnja 2009.
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 Kusin, Vesna (9. prosinca 2001.). U ozračju svjetla hanukije (PDF) (Croatian). Vjesnik Arhivirano s izvorne stranice 14. prosinca 2001., pristupljeno 14. svibnja 2009.
  8. 8,0 8,1 8,2 Goldstein, Ivo (2001). The Genocide against the Jews in the Independent State of Croatia (PDF). The Synagogue and Zagreb 20–23. Jewish Community of Zagreb pristupljeno 26. veljače 2010.
  9. 9,0 9,1 9,2 9,3 9,4 9,5 9,6 9,7 9,8 9,9 Knežević, Snješka. Sinagoga — simbol sudbine zagrebačkih Židova (PDF) (Croatian) pristupljeno 29. siječnja 2008.
  10. Smale, Alison. "Movie takes an honest look at war-torn Balkans", The Daily Gazette, objavljeno 19. prosinca 1993.
  11. 11,0 11,1 Jewish Heritage Sites in Croatia: Preliminary Report (PDF). United States Commission for the Preservation of America's Heritage Abroad (2005) pristupljeno 19. travnja 2009.
  12. 12,0 12,1 12,2 12,3 12,4 Cvitić, Plamenko (19. studenoga 2007.). "Zagorčeva milijunska prijevara" (627) pristupljeno 2. travnja 2009.
  13. Goldstein, Ivo (2001). Holokaust u Zagrebu (Croatian), Novi Liber ISBN 953-6045-19-2
  14. http://kamenjar.com/josip-pecaric-dr-stanko-sielski-pravednik-medu-narodima/
  15. (15. veljače 2005.)"Židovi koji su izgradili moderni Zagreb" (483) pristupljeno 4. srpnja 2012.
  16. 16,0 16,1 European Jewish Congress — Croatia. European Jewish Congress pristupljeno 5. travnja 2009.
  17. 17,0 17,1 "Zagreb Jews seek new synagogue", Ynetnews, Yedioth Ahronoth, objavljeno 10. travnja 2006. pristupljeno 13. travnja 2009.
  18. http://www.vecernji.hr/zg-zivot/na-mjestu-srusene-sinagoge-tajnovito-je-izgorjela-modna-kuca-1079810
  19. 19,0 19,1 19,2 Kos Bučar, Dajana (20. studenoga 2006.). "Sinagoga da, ali po čijoj mjeri". Zagrebački komunalni vjesnik XXII. (337) pristupljeno 30. prosinca 2010.
  20. "'GRADNJA SINAGOGE U ZAGREBU JE PROMAŠAJ!' Najuspješniji židovski poduzetnik u Hrvatskoj Jakov Bienenfeld", www.jutarnji.hr, Jutarnji list (Croatian)
  21. 21,0 21,1 21,2 Kasni gradnja sinagoge. Metro.portal.hr (10. ožujka 2008.) pristupljeno 31. listopada 2010.
  22. 22,0 22,1 22,2 22,3 22,4 22,5 Knežević, Snješka (siječnja 2008). "Anatomija jedne prevare" (103): 7–10 pristupljeno 18. svibnja 2009.
  23. Bajruši, Robert (1. veljače 2015.). Vlada i grad uz projekt: Zagrebačka sinagoga imat će 9 katova iznad zemlje i 3 ispod. Jutarnji list pristupljeno 6. veljače 2016.
  24. 24,0 24,1 24,2 Goldstein, Ivo (23. rujna 2009.). Mi smo za suradnju, a prof. Kraus to odbija (Croatian). Jutarnji list pristupljeno 23. rujna 2009.