Tiger I

Tiger I
(Panzerkampfwagen VI)
TigerITankTunis.jpg

Tiger Ausf. E zarobljen kod Tunisa

Namjena Teški tenk
Zemlja porijekla Flag of Germany (1935–1945).svg Treći Reich
Povijest proizvodnje
Dizajn Henschel, Krupp
Početak razvoja 1937.
Proizvođač Henschel, Krupp
Proizvodnja 1942.-1944.
Broj primjeraka 1.355
Svojstva
Dužina 8,45 m
Širina 3,7 m
Visina 2,93 m
Masa 56 tona (raniji modeli)
57 tona (kasniji modeli)
Posada 5
Oklop i naoružanje
Oklop (vidi tablicu u tekstu)
Osnovno naoružanje 88 mm KwK 36 L/56 top
(92 granate)
Sekundarno naoružanje 3×7,92 mm MG34 strojnica
(4500-5700 metaka)
Pokretljivost
Pogon V-12 benzinac Maybach HL230 P45

700 KS (520 kW)

Ovjes torzijske poluge
Brzina 38 km/h (cesta)
10-20 km/h (teren)
Snaga/težina 12 KS/tona
Doseg 140 km (534 litara goriva)
Preuzeto sa: Achtungpanzer.com 24.1.2010.

Tiger I ili Panzer VI Tiger je bio njemački teški tenk u Drugom svjetskom ratu. Proizvodio se od 1942. do kraja 1944. godine, a u uporabi je bio sve do kraja rata. Nadimak "Tiger" mu je dodijelio Ferdinand Porsche, a numeričku oznaku "I" je dobio nakon pojave Tigera II.[1]

Tiger I je nastao poslije Operacije Barbarossa i njemačkog napada na Sovjetski savez. U to vrijeme su se pojavili novi sovjetski tenkovi, srednji tenk T-34 i teški tenk KV-1. Kako su se Panzer III i Panzer IV teško nosili sa novim sovjetskim tenkovima, javila se potreba za novim tenkom, koji bi bez problema uništavao sovjetske. Protiv sovjetskih tenkova veoma učinkovit se pokazao 88 mm protutenkovski top. Odlučeno je da se projektira novi tenk, jači od svih dosadašnjih njemačkih Panzera, a da se u njegovu kupolu ugradi 88 mm top.

Tiger I je bio gotovo na svim bojištima i činio je osnovicu njemačkih protuoklopnih snaga kao najjači tenk, sve do pojave njegovog nasljednika, Tigera II.[1] No, Tiger I tenk su pratili mnogi problemi, osobito sa mehaničkom pouzdanošću. Pokretao ga je preslab motor, koji se zbog toga često kvario. Proizvodnja je bila skupa i komplicirana, a velike probleme je zadavala i njegova velika težina. Do završetka proizvodnje napravljeno je oko 1355 primjeraka tog tenka.[2] [3]

Razvoj

Ideja o koncepciji

Njemačka doktrina prije Drugog svjetskog rata nije u potpunosti odredila parametre kojima se određuju je li tenk laki, srednji ili teški. Ovaj nedostatak točno određenih namjena tenka različitih kategorija je rezultat mišljenja da tenk kao oružani sustav ne može djelovati u kombiniran vojnim jedinicama, nego samo kao zasebna postrojba. U to vrijeme se još nije shvaćala razlika u korištenju različitih vrsta tenkova za različite namjene. S vremenom i daljnjim razvojem tenkova i njegove primjene na bojištu su se pojavila prva mišljenja o uporabi svakog roda tenka za različitu primjenu. Isti koncept se pojavio i u drugim zemljama kao što su SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i SSSR.

Tako je bilo opće prihvaćeno da laki tenk služi za potrebe izviđanja i izravnog djelovanja zajedno sa pješaštvom. Takvo borbeno djelovanje zahtijeva veliku pokretljivost, ali ne i debeli oklop. Srednje teški tenkovi su uporabljeni u gotovo svim vrstama borbenog djelovanja. Tako su srednje teški tenkovi bili kombinacija solidne pokretljivosti, dobre oklopljenosti i relativno velike vatrene moći. Kako bi što bolje obavljali svoje zadaće, srednji tenkovi su morali biti brzi i imati visoki nivo mehaničke pouzdanost.

Po ovim uvjetima, teški tenkovi su bili kao vatrena potpora pješadiji i topništvu, ali je glavna zadaća teških tenkova bila razbiti neprijateljsku obranu i probiti liniju. Nakon proboja, uslijedili bi srednje teški tenkovi koji bi iskoristili proboj i nadjačali protivnika. No, ovakva klasifikacija je podrazumijevala da su se laki i srednji tenkovi mogli prilagoditi zadaćama ovog drugog i zajedno djelovati, ali ovakvo nešto nije bilo moguće i sa teškim tenkovima. Jedan od razloga je taj što su teški tenkovi bili relativno spori i slabo pokretni (osobito preko mostova) i nisu imali dovoljnu autonomiju. Na taj način su teški tenkovi teško pratili djelovanja srednjih i lakih tenkova, koji su puno brže napredovali na bojištu. Teški tenk je svojim jakim oklopom i velikim topom osiguravao nadmoć na bojištu. U tom smislu, teški tenkovi su bili nezamjenjivi.[2]

Godine 1927. Heinz Guderian je opisao način djelovanja i taktiku koja je usmjerila Nijemce na razmišljanje kako najbolje upotrijebiti oklopnu formaciju u budućem ratu. Zadaća teškog tenka je bila napraviti proboj u obrani i prvi cilj nakon toga je bili uništiti neprijateljske protutenkovske topove. Nakon toga, cilj teškog tenka bio bi uništavanje neprijateljskog topništva, ali Guderian je točno predvidio da bi probijanje linije natjeralo neprijatelja da pošalje svoje oklopne rezerve u protunapad. Isto tako, Guderian je istaknuo kako će najteži protivnik tenku biti drugi tenk, pa bi zbog toga oklopne snage koje će biti u napadu trebale biti sposobne izdržati protunapad i natjerati neprijatelja na povlačenje. U suprotnom, proboj linije bi bio neuspješan.[2]

Njemačka doktrina se u tom vremenu fokusirala većinom na napad. Razvojem sve težih i jačih tenkova na zapadu, ali i u SSSR-u (npr. T-34 i KV-1) razvila se potreba za jakim teškim tenkom koji bi osigurao dominaciju nad ostalim tenkovima na bojištu. Iz tog razloga, počeo je razvoj teškog tenka Tiger. S vremenom, kako su se vojni uspjesi okrenuli protiv Njemačke, doktrina je bila da se oklopne snage drže u pozadini kako bi bile spremne da u slučaju proboja njemačke linije izvedu protunapad. Tako je primarna i glavna uloga Tiger tenka i u napadu i u obrani bila uništavanje neprijateljskih tenkova.[2]

Razvoj

Usprkos odluci da Panzer III i Panzer IV uđu u masovnu proizvodnju i saznanju da će ta dva tenka sigurno biti dovoljni za buduće borbe i danji tijek ratovanja, njemački generalni stožer je 1937. odlučio da im treba još teži tenk.[1] Postavljeni su uvjeti da novi tenk mora biti teži od 30 tona i da mora biti probojni tenk koji bi vodio oklopne napade. Projekt nije ima veliki značaj do 1941. kada su njemački časnici shvatili da su Panzer III i Panzer IV manje uspješni nego što se očekivalo protiv teško naoružanih francuskih i britanskih tenkova 1940. godine. Ova činjenica je u potpunosti potvrđena pojavom sovjetskog T-34 i KV-1 tenka 1941. čime se ukazala potreba za teškim tenkom u čiju bi se kupolu ugradio uspješan 88 mm top koji je bez problema uništavao takve tenkove. Zahtijevala se i visoka razina oklopne zaštite protiv sadašnjih i budućih protutenkovskih oružja. Dvije tvrtke su predložile svoje prototipove, koristeći neke kao bazu ideje i projekte iz 1937. godine. Tvrtke su bile Porsche i Henschel. Kupola je na oba prototipa bila ista, a projektirao ju je Krupp.[2]

Tijela tenkova u Njemačkoj tvornici za vrijeme proizvodnje

Zanimljivo je da je Adolf Hitler pokazao veliki interes za Rheinmetallov 88 mm flak 41 kao glavni top novog tenka. To je bila odluka koja je štetila Kruppu, koje je projektirao kupolu u koju bi trebao ugraditi top kojeg je projektirao njihov najveći konkurent, Rheinmetall. Na kraju je glavni top za Tiger I bio 88mm KwK 36 L/56 zato što Porsche nikada nije zatražio Krupp za kupolu promjera 200 cm (potrebna za ugradnju 88mm Flak 41 topa), nego je naručio proizvodnju 6 kupola sa promjerom 190 cm za ugradnju 88mm KwK 36 L/56 topa. Nakon što je proizvodnja kupole pokrenuta, bilo je nemoguće ugraditi Rheinmetall 88mm Flak 41 top.[2]

Službeni prototip tvrtke Porsche iz 5. ožujka 1942. bio je Panzer VI (oznaka VK 45.01 P) Ausfürung P. Oznaka inspektorata "Inspekteur der Panzertruppen (In6)" koja se koristila u testiranju i servisiranju je bila "Panzerkampfwagen VI P (88 mm) (SdKfz 181) Ausfürung P". Predložena imena bila su "Tiger (P)", "Tiger P1" ili "Porsche Tiger". Prototip tvrtke Henschel je bio brzinski napravljen i sastavljen kombinacijom komponenti koje su napravljene za prijašnje projekte Panzer teškog tenka. Henschel nije bio izravno umiješan u razvoj teškog tenka, zato što su bili zaduženi za razvoj srednjeg tenka sa 80 mm debelim prednjim oklopom. Tako je teški tenk oznake "VK 45.01(H)" dobiven 1942. godine brzim redizajnom svojeg projekta oznake "VK 36.01". Novost je bio dodatni prednji oklop koji je štitio podvozje i gusjenice, no ubrzo je taj prijedlog odbačen. Jedini primjerak tenka na kojem je ovo primijenjeno je bio Versuchsserie Tiger Nr. 'V1'.[2]

Nakon testova koji su provedeni, na Hitlerov rođendan 20. travnja 1942. prototip tvrtke Henschel je odabran za serijsku proizvodnju. Odluka je donesena na temelju testa pokretljivosti i upravljivosti i na činjenici da je Henschelov prototip bio puno jeftiniji i jednostavniji za proizvodnju od neobičnog Porscheovog dizajna. U vrijeme ulaska u proizvodnju i uporabu i neko vrijeme iza toga, Tiger I je bio najjači tenk u svijetu. Njegov 88 mm top, čiji se borbeni komplet sastojao od 92 granata je bio jednostavno zastrašujuć, a oklop je osiguravao da niti jedan pogodak u prednji dio tenka ga ne može probiti. Bio je toliko dobar i učinkovit da su saveznici morali razviti posebnu taktiku kako bi se mogli nositi s njim. [2]

Serijska proizvodnja

Serijska proizvodnja je počela sporo u kolovozu 1942. godine. Henschel i Wegmann su proizveli samo 1,355 Tigera do kolovoza 1944. (broj šasije od 250001 do 252346). Wegmann je proizvodio kupolu, a Henschel tijelo tenka i sklapao cjelokupni tenk. Proizvodnja Tiger I tenka bila je na vrhuncu u travnju 1944. kada je proizvedeno 105 tenkova. Razlog relativno malog broja proizvedenih Tigera je njegova cijena. Jedan Tiger I je 1943. Japanu, ali zbog rata nikada nije dostavljen Japanu, pa je bio iznajmljen u njemačkoj vojsci. Tri Tigera su prodana Mađarskoj u srpnju 1944. godine. Po nekim izvorima i Španjolska je bila zainteresirana za Tiger tenkove, ali nikakva prodaja nije bila realizirana.[3]

Završna proizvodnja tenka u tvornici u njemačkoj

Prvih 250 primjeraka je bilo pogonjeno sa 12-cilindričnim Maybach HL 210 P45 motorom snage 650 KS. Zbog poboljšanja performansi u ostale Tigere od svibnja 1943. je ugrađen 12-cilindrični Maybach HL 230 P45 sa 700 KS. Prvih petstotinjak primjeraka je bilo opremljeno sa disalicom koja im je omogućavala da prijeđu vodenu zapreku dubine 4-5 metara u 2,5 sati. Kasniji modeli nisu imali ugrađenu disalicu i mogli su prijeći vodenu prepreku dubine 1,3 metra. Modeli proizvedeni od studenog 1942. do kolovoza 1943. su bili opremljeni sa "Feifel" sustavom za zračno filtriranje.[3]

Tijekom proizvodnje, Tiger je mijenjan i poboljšavan skoro svaki mjesec. Vozačev dvogled (TZF 9b) na ranijim modelima nalazio na oklopu topa u kasnijim modelima je zamijenjen sa jednogledom (TZF 9c). Dva prednja svijetla Bosch na ranijim modelima su zamijenjena sa jednim montiranim u sredinu na kasnijim modelima. Od veljače 1944. na Tiger su se postavljali isti osovinski kotači kakvi su bili na Tiger II i Panther II tenkovima.[3]

Posada tenka se sastojala od 5 članova: zapovjednika, topnika, punitelja, radio operatera i vozača. Unutrašnjost tenka je bila podijeljena u 4 odjeljka: vozačev odjeljak, topnikov/radio operaterov odjeljak, borbeni odjeljak (kupola) i odjeljak za motor.

Oklop

Tijelo Tiger I tenka je bila jednostavno zavarena, sa jednodnodijelnom strukturom koja je zavarena na krov. Debljina oklopa sprijeda bila je 100 mm, na bočnim stranama 80 mm i na krovnoj površini 26 mm. Kako bi se olakšala i ubrzala proizvodnja, svi oblici na tijelu tenka su bili jednostavno izvedeni. Kupola je također bila jednostavna, a bočne plohe su bile gotovo uspravne. Izgled kupole je još uvijek čudna činjenica Henschelrovih inženjera koji su ustvari napravili kupolu kvadratnog oblika. Nagnuti oklop na Tigeru je bio prednji dio tijela, gornja prednja ploča sa montiranom strojnicom i prozorom za vozača, koji je postavljen pod vertikalnim kutom od 81o. Vertikalno postavljen oklop je bio dovoljno masivan kako bi se odupro proboju. Oklop uz top je bio debljine 120 mm i nosio je dugačak i težak 88 mm top. Debljina oklopa na bočnim i na zadnjoj strani je bila 80 mm. Od ožujka 1944. debljina oklopa krovne ploče je povećana sa 25 mm na 40 mm radi bolje zaštite od topničkih granata velikog kalibra. [2][3]

Popravak Tiger tenka sa kranom negdje u Rusiji 12. lipnja 1943.
Popravak motora negdje u Rusiji, siječanj 1944. Zbog stalnih mehaničkih kvarova popravci su bili nužni, a najčešće je otkazivala preslaba transmisija koja nije mogla podnijeti težinu Tiger-a

Prema nekim izvorima i navodima, Tigerov oklop je bio otporan na paljbu iz većine tadašnjih tenkovskih topova koji ispaljuju normalne probojne projektile ili na udarce sa udaljenosti od 800 i više metara. To je značilo da su američki 75 mm i sovjetski 76 mm topovi imali malu učinkovitost u probijanju oklopa tenka Tiger I. Tako su američki M4 Shermani i britanski Churchill i Cromwell tenkovi bili inferiorni Tiger I tenku. Pojavom poboljšane inačice M4 Shermana u koji je ugrađen novi top, nazvanom Sherman Firefly koja je mogla probiti oklop Tigera, saveznici su se mogli nositi sa Tiger tenkom. Problem je bio, što do 23. lipnja 1944. je u Francusku došlo samo 109 tenkova Sherman Firefly. Do kraja rata 5. svibnja 1945., njihov broj se povećao na 1235.[2]

Oklop Tigera I nije bio dovoljno kos, ali je bio velike debljine. Lijevane homogene nikalno-čelične ploče elektrolučno zavarene zajedno koje su činile oklop tenka su imale indeks tvrdoće po Brinellu oko 255-280 (najveća tvrdoća homogenog oklopa naspram debljini oklopa Tigera I) i strogu kontrolu kvalitete tijekom proizvodnje koja je osiguravala da kvaliteta oklopa ostane ista. Prema nekim navodima i nagađanjima, misli se da su kasniji modeli Tiger I tenka imali lošiji oklop zbog manjka sirovina za proizvodnju, pa su se miješali razni metali kako bi se drugim sirovinama nadomjestio manjak one koje nema. Usprkos svemu, ovi navodi nikada nisu u potpunosti dokazani.[2]

Britanci su proveli testiranje oklopne zaštite Tiger tenka na kojeg su ispaljeni projektili iz topova različitog kalibra i sa različite udaljenosti. Testovi su napravljeni u Tunisu, 19. svibnja 1943. godine. Testovi su pokazali da je otpornost Tigerovog oklopa značajno veća od britanskog kvalitetnog oklopa. Oklop na bočnim stranicama debljine 82 mm (najmanja debljina morala je biti 80 mm) imao je otpornost koja odgovara britanskom oklopu debljine 92 mm. Nadalje, malo kasnije, u izvješću je navedeno da su oklopne ploče, isključujući onu na krovnom dijelu tijela, nisu pokazale nikakvu sklonost lomljivosti i ponašanje tih ploča oklopa ustvari nije bilo drugačije u odnosu na britanski oklop.[2]

Usporedba debljine i tvrdoće oklopa Tiger I tenka
Norminirana debljina oklopa Tvrdoća po Brinellu Horizontalni kut oklopa
Krov kupole 25 mm 290 0o - 9o
Krov tijela 25 mm 335 0o
Prednja donja ploča 60 mm 265 10o
Bočne strane tijela 60 mm 265 90o
Bočne strane kupole 80 mm 265 90o
Superstructure 80 mm 255-260 90o
Kraj tijela 80 mm 255 81o
Tijelo sprijeda 100 mm 265 80o
Oklop topa 100-200 mm 280 90o
  • Napomena: Mjereno na Tiger tenku broja šasije Nbr. 250570 proizvedenog u listopadu 1943. godine[2]

Tiger kao rezultat svoje prave namjene, probijanje obrane i biti potpora srednjim tenkovima tijekom tog proboja uništavajući neprijateljske tenkove, je bio izuzetno skup za proizvodnju. Prosječna cijena proizvodnje jednog modela iznosila je 250.800 RM. U usporedbi, Panzer III Ausf. M 103.163 RM, Panzer IV Ausf. G 115.962 RM i Panzer V Panther 117.800 RM. No, konačna cijena jednog Tiger tenka bila je prema procjenama još veća, oko 300.000 RM. Prema nekim neslužbenim navodima cijena proizvodnje jednog primjerka Tiger tenka je procijenjena na čak 800.000 RM i oko 300.000 radnih sati da je potrebno da se proizvede jedan jedini Tiger. U konačnici neke procijene su pokazale da je 6.000 ljudi trebalo cijeli tjedan marljivo raditi kako bi proizveli jedan Tiger.[2]

Njemački vojnici kontroliraju udubljenje na oklopu tenka nastalo pogotkom projektila

Kao dodatna prednost, kada bi Tiger tenk bio oštećen, posada bi ga napustila i uništila kako ne bi došao u ruke neprijatelju. Posada se vratila u svoju postrojbu gdje je na uporabu dobila drugi tenk, što je pomoglo da posada dobiva više iskustva.[2]

Još jedna činjenica koja je pomogla Tigeru je efekt pri kojem se neprijateljska municija jednostavno smrska kada se pri velikoj brzini zabije u njegov oklop. Ovaj fenomen je bio izražen kod britanskih i američkih tenkova. No, problem nije bio u topu nego u nosu projektila: nos američkog penetrirajućeg projektila se pokazao kao vrlo mekan. Kada bi projektil udario u oklop, jednostavno bi se spljoštio, zato što je tvrdoća oklopa bila veća od tvrdoće nosa projektila.[2]

Jedan zapis njemačkih postrojbi navodi da su tijekom izviđanja i patrole bojišta dva Tiger tenka suočili sa oko 20 sovjetskih tenkova, dok je nekoliko tenkova ih napalo straga. Tijekom bitke oklop i naoružanje Tigera je bilo nevjerojatno uspješno. Oba tigera su pogođena 10 ili više puta (većinom iz 76,2 mm topova) pogođeni na udaljenosti 500 do 1000 metara. Oklop je izdržao sve udarce, niti jedan projektil nije probio oklop. Dok su protivnički projektili zapinjali na oklopu tenkova, neometani zapovjednik, topnik i punitelj su odabirali mete, naciljali i pucali. Rezultat na kraju okršaja je bio da je 10 ruskih tenkova bilo uništeno od strane dva Tiger tenka u samo 15 minuta.[2]

Tiger I u otvorenom vojnom muzeju u Rusiji. Na tenku se mogu primijetiti mnoge rupe, oštećenja i udubine na oklopu. Kako je Tiger u vrijeme pojave na bojištu bio najjači tenk, tako je bio i glavna meta protivničkog naoružanja

Prema svemu ovome, najveći protivnik Tiger I tenka je bio sovjetski teški tenk Josef Stalin sa topom od 122 mm i jačim oklopom od onog na Tiger tenku. Spominje se kako je u prosjeku potrebno pet M4 Sherman tenkova kako bi pobijedili jedan Tiger I tenk. Prema navodima postrojbi koje su bile sastavljene posebno od Tiger tenkova, ta tvrdnja i nije toliko netočna, jer omjer pobijeđenih i izgubljenih tenkova naspram američkom M4 Sherman je 1 izgubljeni Tiger na 5,74 izgubljenih Shermana.[2]

Vatrena moć

88 mm KwK 36 L/56 top

Glavno naoružanje Tiger I tenka činio je 8,8 cm KwK 36 L/56 top.[1] Taj top je bio izvedenica i prilagođena verzija slavnog i uspješnog njemačkog 88 mm Flak 36 topa, kojeg je bio razvijen na temelju Flugzeugabwehrkanone Model 18 (Flak 18). U njemačkoj uporabi, ovaj top je bio poznat i pod neslužbenim nazivom "Acht-acht" (hrvatski: osam-osam), skraćenica koja je nastala od "Acht-komma-acht Zentimeter" (hrvatski: 8,8 centimetara). Prvi puta je upotrebljen u Španjolskom građanskom rat, gdje je stekao reputaciju kao izvrstan protuzračni top i uništavač tenkova. Ova reputacija i dobar glas biti će potvrđen tijekom njemačkog napada na Francusku 1940. godine, a još više će se dokazati u rukama njemačkog vojskovođe Erwina Rommela i njegovih postrojbi u Sjevernoj Africi. Top Flak 36 je u osnovi bio Flak 18 montiran u tri dijela, što je omogućilo promijeniti dio cijevi koji je pretrpio najviše trošenja tijekom ispucavanja granata sa velikom početnom brzinom. Do vremena kada je Wehrmacht bio u teškim problemima u Sovjetskom Savezu, Flak 36 se pokazao kao jedini top u njemačkim postrojbama koji je mogao uništiti nove sovjetske tenkove T-34 i KV-2 na velikim udaljenostima.[2][3]

Godine 1938. 8,8 cm Flak 18 je imao mogućnost otvaranje paljbe na zemljane ciljeve, osobito na oklopna vozila i utvrđene bunkere. Probojni projektil koji je tada bio u uporabi bio je 8,8 cm Panzergranate koja je težila oko 9,5 kg sa probojnom kapom i balističkom kapom sa 160 grama eksploziva. Brzina na izlasku iz cijevi bila je 810 m/s ispaljena iz L/56 cijevi Flak 18 i Flak 36/37 topa. Tijekom prvih mjeseci 1942. probojne sposobnosti su se povećale ulaskom Panzergranate 39 (skraćeno Pzgr.39) u uporabu. Novi projektil težio je 10,2 kg sa manje eksploziva, sada 59 grama. Brzina projektila pri izlasku iz cijevi iznosila je 800 m/s. Od početka rata, do 1942. Panzergranate su imale probojnost manju od 100 mm homogenog čeličnog oklopa koji je postavljen pod kutom od 30o. Probojni projektili koji su korišteni na 88 mm topovima protiv KV i T-34 tenkova tijekom 1941. i dijelom 1942. su bili manje učinkoviti od projektila koje je ispaljivao tigerov 88 mm KwK 36 L/56 top. Čak i kasniji projektili za 88 mm Flak top sa velikom eksplozivnom moći (projektil težio 9,54 kg) probio je od 8% do 23% manje nego projektil za 88 mm KwK 35 L/56 top.[2]

Razvoj topa

U svibnju 1941. Njemački glavni stožer je zatražio novi "Kampfwagen Kanone" (hrvatski: tenkovski top) za novi tenk. Novi top morao je moći probiti oklop debljine 140 mm na udaljenosti od 1.000 metara, bez navedenog ograničenja da top mora biti kalibra 88 mm. Ovaj tehnički opis je bio izravna posljedica Hitlerove naredbe od 26. svibnja 1941. da ako se iste probojne sposobnosti mogu postignuti na topovima manjeg kalibra od 88 mm, da bi manji top trebao imat prednost zbog uštede na težini i prostoru (više granata stane u borbeni komplet, kupola ne mora biti toliko velika i teška). Ista naredba kaže da odabrani kalibar cijevi mora biti dovoljan za napade na tenkove, zemljane mete i bunkere. Ovo je rezultiralo da Rheinmetall dobije ugovor sredinom srpnja 1941. da projektira kupolu sa topom koji će ispuniti te zahtjeve. Prvi top kojeg je projektirao Rheinmetall prema tim odredbama bio je 75 mm KwK L/60 koji je ispunio sve zahtjeve. Bio je u mogućnosti probiti 100 mm okopa postavljenog pod kut od 30o na udaljenosti od 1.400 metara.[2]

Tiger I u sastavu Waffen SS divizije "Das Reich" kod Kurska. Tiger I je bio glavni oslonac njemačkih tenkovskih snaga zbog izrazito učinkovitog 88 mm topa koji je uništavao sve sovjetske tenkove

Rheinmetall je uz ovaj top, kako bi osigurao probojne sposobnosti koje su zatražene, projektirao i duži top, 75 mm KwK 42 L/70, koji je trebao biti postavljen u novu kupolu, projektiranu zajedno sa novim topom. Do 1. srpnja 1942. dugoročni planovi Hitlerovog Panzerprogramm II su odlučili da će na prvih 100 u seriji novih tenkova biti ugrađeni 88 mm KwK 36 L/56 topovi u Kruppove kupole. Od 101. tenka pa nadalje, u veljači 1943., proizvodnja je trebala biti prebačena na Rheinmetallovu kupolu sa 75 mm KwK 42 L/70 topom. Ovaj odličan top trebao je biti montiran na Panzera V Panther.[2]

Na sastanku Panzerkomission-a 14. srpnja 1942. tema Tigerovog naoružanja je opet bila razmatrana i zaključeno je da sposobnost probojnosti 100 mm oklopa je također postignuta sa 88 mm KwK 36 L/56 topom. Time 75 mm KwK 42 L/70 nije više bio potreban, a odbačena je i ideja 88 mm KwK L/71 topa. Ova odluka je rezultirala da cijela proizvodnja Tiger tenka bude sa kupolama u koje se ugrađuje 88 mm KwK 36 L/56 top. Prelazaka na 88 mm top je utjecao na razvoj boljih granata za taj kalibar topa sa većom probojnom moći koja je postignuta smanjenjem eksploziva unutar granate i povećalo njenu težinu na 10,2 kilograma.[2]

Iza odluke o ugradnji 88 mm KwK 36 L/56 kao glavni top za tenk Tiger I umjesto Rheinmetall 75 mm KwK 42 L/70 je bila činjenica da je u to vrijeme probojnost ovisila o omjeru debljine oklopa i promjeru granate (T/d). Tijekom Drugog svjetskog rata probojna granata (AP, nastalo od Armor Piercing) je bila vezana za svoju težinu kako bi uspjela probiti oklop (za 88 mm KwK 36 L756 top APCBC projektil je težio 10,2 kile, dok je od 75 mm KwK 42 L/70 topa APCBC projektil težio 6,8 kilograma). Teoretski što je veća početna brzina projektila to će biti veća probojnost probojnog projektila. U teoriji i stvarnim borbama u Drugom svjetskom ratu važni su koeficijenti debljine oklopa i promjera projektila, što znači da što je veći promjer u odnosu na oklop koji treba probiti, šanse za proboj su veće. Ukoliko promjer probojnog projektila premašuje debljinu oklopne ploče, kut pod kojim je postavljena ploča ne pomaže puno u zaštiti od proboja. Kao primjer, kada Tiger tenk pogodi T-34, promjer topa od 88 mm premašuje 45 mm debeli oklop prednje ploče kod T-34 tenka za toliko da nema velike razlike u proboju zbog toga što je prednja ploča oklopa sovjetskog tenka postavljena pod vertikalnim kutom od 60o.[2]

Prema svim ti činjenicama, 88 mm KwK 36 L/56 top je prema njemačkoj doktrini oklopnih snaga bio bolji izbor za teški tenk poput Tigera I. Njemačka vojna taktika kaže:

"Teški tenk je u napadu uvijek prvi i njegov glavni cilj su neprijateljski tenkovi i protutenkovski topovi koji mogu biti uništeni samo uporabom topa sa većim dometom i kalibrom projektila. Misija prvog vala napada je probiti se iza linije što dublje je moguće, dok drugi val širi proboj i nikad ne gubi korak za prvim valom, kako bi mu pružao potrebnu paljbenu potporu." [2]


Preciznost i probojnost topa

Tigerova 13. Kompanie njemačkih tenkovskih jedinica je opisala performanse 88 mm KwK 36 L/56 topa, kada se Tiger rabi protiv T-34 tenka:

"Prvi hitac pogađa metu na udaljenosti od 800 do 1000 metara. Na ovoj udaljenosti, Panzer Granate (PzGr. 39) u potpunosti probija prednji oklop i uništava motor u stražnjem dijelu T-34 tenka. U 80% slučajeva paljba sa iste udaljenosti udara u stražnji dio boka tijela tenka i rezultira eksplozijom tankova benzina. Čak i na udaljenostima od 1500 metara i više, tijekom dobrog vremena moguće je uspješno probiti oklop T-34 tenka sa minimalnim utroškom ispaljenih granata."

Mnoga izviješća kao ova također govore o superiornim karakteristikama 88 mm KwK 36 L/56 topa.[2]

Tigerov top je bio vrlo učinkovit top s mogućnošću da prvi hitac ispali sa udaljenosti veće od 1000 metara. Prema tim karakteristikama Tiger I je bio težak protivnik većine tenkova i protutenkovskih topova na normalnim borbenim udaljenostima (+/- 800 metara). Ujednačena vatrena moć sa dobrim oklopom omogućila je da Tiger jednostavno dominira bojištem. Dug i snažan 88 mm KwK 36 L/56 top mogao je nadjačati skoro sve Savezničke tenkove u dometu i efikasnosti topa. Dana 21. srpnja 1943. general i zapovjednik III. tenkovskog korpusa je rekao kako na dosadašnjim borbenim iskustvima, Tiger I bi se treba primarno upotrebljavati protiv neprijateljskih tenkova i protutenkovskog naoružanja. Kao sekundarnu zadaću je naveo da se samo u iznimnim slučajevima upotrebljava protiv pješadije. Kao najveću prednost je naveo domet Tigerovog topa i njegov oklop, koji većina tenkova ne može probiti na većim borbenim udaljenostima.[2]

Probojnost 88 mm KwK 36 L/56 topa
Pzgr.39 Pzgr.40 Gr.39 HL
Težina granate 10,2 kg 7,3 kg 7,65 kg
Početna brzina 773 m/s 930 m/s 600 m/s
Domet
100 m 120 mm 170 mm 90 mm
500 m 110 mm 155 mm 90 mm
1000 m 100 mm 138 mm 90 mm
1500 m 91 mm 122 mm 90 mm
2000 m 84 mm 110 mm 90 mm

[3]

  • Naziv 88 mm KwK 36 L/56 označava: 88 mm označava promjer topa; KwK označava kraticu od Kampfwagenkanone; 36 označava godinu projektiranja 1936.; L/56 označava da je duljina topa 56 puta veća od njegovog promjera.[2][3]

Tiger I je nosio borbeni komplet od 92 granate, ali poznato je su posade znale kršiti ograničenje noseći više granata od dopuštenog. Najčešće je 50 posto borbenog kompleta otpalo na probojne (APCBC) granate Panzergranate 39 i 50 posto visokoeksplozivnih (HE) Sprenggranaten.[3] Nekoliko rijetkih primjeraka Panzergranate 40 se nosilo za borbu protiv najjačih sovjetskih tenkova. Visoko eksplozivna protutenkovska granata (HEAT) Gr.39 HL (Hohlgranate) bila je mnogo manje učinkovita i manje razorna od "Panzergranate 39", ali se mogla nositi umjesto visokoeksplozivne "Sprenggranaten" granate i upotrijebiti protiv lakih oklopnih vozila i "mekih" ciljeva.[2]

Tiger tenkovi na bojištu u linijskoj formaciji, 21. ožujka 1944.

Tenk je do 1944. godine bio opremljen binokularom Turmzielfernröhr 9b montiranim paralelno i na istoj osi kao i glavni top. Turmzielfernröhr 9b je bio zglobni binokularni vizor sa uvećanjem od 2,5 puta. Skala udaljenosti je bila označena na svakih 100 metara do maksimalnog dometa od 4000 metara.[2]

Zapovjednik je određivao metu, tip granate i domet. Topnik je hvatao i pratio cilj te izvješćivao zapovjednika koji je davao naredbe. Za okretanje cijevi prema cilju bio je zadužen hidraulični motor koji je okretao kupolu. Motor je mogao okrenuti kupolu za 360o u 60 sekundi. Namještavanjem mete na točke trokuta omogućavalo je topniku da procijeni udaljenost cilja. Tigerov top je davao projektilu vrlo veliku početnu brzinu koji je davao Tigeru više prednosti od same probojne snage. Sa većom probojnom snagom i većom početnom brzinom procjena dometa nije trebala biti toliko točna, tako da je topnik mogao pogriješiti za 200 metara i pogodit metu, jer pogreška u visini pogotka projektila je bila manja od jednog metra. To je bila premala pogreška da bi se promašio [tenk] visok 3 metra koji je naciljan u sredinu svoje visine.[2]

Od travnja 1944. monokular Turmzielfernröhr 9c je zamijenio binocular Turmzielfernröhr 9b. Novi vizor omogućio je topniku da odabere dva uvećanja, 2,5 ili 5 puta. Manje uvećanje je pružalo bolji pregled bojišta i okoline mete, dok veće uvećanje omogućavalo precizno ciljanje na velikim dometima. Skala udaljenosti je bila napravljena isto kao i na Turmzielfernröhr 9b vizoru, označeno je za svakih 100 metara, sve do 3000 metara za APCR granatu, 4000 metara za APCBC i do 6000 metara za HE granatu. Kada bi Tiger otvarao paljbu na ciljeve u pokretu, obično bi se prvi hitac ispalio na udaljenosti od 1200 pa do 2000 metara.[2]

Pokretljivost

Mnogo se govorilo o Tigerovoj pokretljivosti u smislu da je se on jedva kreće, ali to baš i nije sasvim točno. Tiger I je za svoju težinu i veličinu imao sasvim dobre manevarske sposobnosti koje su čak na blatnom terenu bile superiornije M4 Sherman tenku jer je Tiger radio manji pritisak na tlo. Niski pritisak su omogućile gusjenice širine 755 mm s kojima je pritisak na tlo bio 1,05 kg/cm2. Gusjenice širine 755 mm su se koristile u borbenom djelovanju, ali svaki tiger je imao još jedne uže gusjenice, širine 520 mm koje su služile za transport.[3][2]

Tiger I spreman za transport na željezničkom vagonu

Tigerov motor je projektirao Maybach-Motorenbau GmbH. Maybach je u to vrijeme proizvodio motore za sve srednje i teške njemačke tenkove. U prvih 250 tenkova Tiger I je bio ugrađen V-12 vodom hlađeni benzinski motor Maybach HL 210 P45 kapaciteta 21,33 litre i izlazne snage 650 KS pri 3000 okretaja u minuti. Motor je ugrađen u zatvoreni odjeljak na kraju Tiger tenka. Motor nije mogao pouzdano raditi pri maksimalnoj snazi na 3000 okretaja u minuti zbog transmisije Maybach OG 40 12 16A, sa 8 brzina za naprijed i 4 natrag, koja je bila sklona kvarovima ukoliko se nije redovito servisirala.[3] Težina Tigera (borbena masa iznosi 57 tona) je bila prevelika za tadašnje njemačke transmisije. Zbog toga se mnogo Tiger I tenkova kvarilo te su bili uništeni. Preporuka je bila da vozač ne smije doseći 2600 okretaja u minuti.[2]

U sve Tigere poslije svibnja 1943. ugrađen je Maybach HK 230 P45 motor sa dva zračna filtra i poboljšanom transmisijom. Novi motor, također benzinski V-12 vodom hlađeni motor sa zapremninom od 23,88 litara i najvećom snagom od 700 KS pri 3000 okretaja. Sa ovom nadogradnjom sposobnosti Tiger I tenka su postale prihvatljive za normalnu uporabu, ali transmisija se i dalje kvarila zbog velike snage motora i težine tenka.[2]

Tiger I među ruševinama grada u Francuskoj, lipanj 1944.

Tiger I je kao i svi ostali njemački tenkovi mogao pokretati gusjenice u različitim smjerovima u isto vrijeme, tako da se mogao cijeli okrenuti oko sebe na udaljenosti od 3,44 metra. Ova mogućnost se rabila kao iznenađene mnogim protivnicima. Rezultat svih ovih činjenica je da Tiger I ustvari uopće nije bio spor. Brzina Panzer IV tenka po dobrom putu je bila 40 km/h, a po terenu 20 km/h. Panzer III je imao brzinu po dobrom putu 40 km/h, a po terenu 18 km/h. Brzina Tiger I tenka po dobrom putu bila je 38 km/h, a po terenu 20 km/h. Jedini njemački tenk koji je bio brži od Tiger I teka je Panther, sa brzinom po dobrom putu 46 km/h, a po terenu 24 km/h. No, Panther nije bio ništa pouzdaniji od Tigera.[2]

Tiger tenk u blatu negdje na bojištu u Rusiji. Tenk je imao dobru pokretljivost po lošem terenu zbog širokih gusjenica koje smanjuju specifični pritisak na tlo

Izvješće od "Tiger Abteilung 506" datuma 15. siječnja 1944. kaže:

"Tijekom dužih operacija, koje su trajale više od 12 dana, vrijeme za pregled i servis Tiger tenkova je bilo prekratko i gubitci su bili vrlo veliki. Dana 2. siječnja 1944. Abteilung je otišao u akciju sa 13 tenkova. Popodne 14. siječnja niti jedan jedini Tiger nije bio moguć za uporabu. Zadnja dva Tiger tenka su prošla udaljenost od otprilike 340 kilometara. Bez pregleda i servisa, većina je vođena da pokrije 250 kilometara."[2]

Ali bilo je i drugih problema. Tiger I kao superiorno oružje na bojištu je bio stalno premještan sa jedne točke bojišta na drugu ili čak sa jednog fronta na drugi. Duga putovanja izazivala su mehaničke probleme i Tiger je trošio previše vrijednog benzina (Tiger je imao maksimalan domet od 195 km upotrijebivši 540 litara benzina), pa se zbog toga kao najbolja metoda transporta rabila željeznica. Kako je rat tekao, njemačka željeznička mreža je bila sve više i više ometana sa savezničkim strateškim i taktičkim napadima iz zraka. Takvi napadi su ograničili transport Tigera željeznicom. Transport željeznicom je nosio sa sobom mnoge komplikacije, zato što su trebala biti posebna vozila za transport i gusjenice Tiger tenka su bile preširoke za željeznički prijevoz. Zbog toga su postojale uz borbene, uže gusjenice koje su se rabile za cestovni i željeznički transport. Ovako težak transport i manjak sposobne posade koja bi upravljala tenkom je samo još više smanjio Tigerovu borbenu dostupnost. Tiger jedinice su imale teške logističke probleme zato što su morale raspolagati sa dva seta gusjenica za svaki tenk.[2]

Tiger I je imao veliku upravljivost, ali nisku operativnu pokretljivost. Bio je sklon kvarovima na transmisiji ukoliko nije pregledan i servisiran u nekim vremenskim intervalima. Ta velika potreba za servisiranjem kako bi se Tiger održao u upotrebljivom stanju bila je njegov najveći problem i obično je rezultirala niskom dostupnošću na bojištu (osobito nakon dugih borbi). Kvar na tenku tolike težine je otežao popravak pokvarenih tenkova. Zbog toga je Tiger imao vrlo mali radijus djelovanja, a Saveznici su tu činjenicu dobro iskorištavali.[2]

Mehanički problemi i jako savezničko zrakoplovstvo su bili glavni uzroci uništenja Tiger tenka osobito na Zapadnom frontu. Na Istočnom frontu glavni razlog uništenja Tigera su bili problemi sa transmisijom (posada bi uništila i napustila tenk ukoliko popravak nije bio moguć), sovjetski zračni napadi i brojno moćniji neprijatelj.[2]

Ratno djelovanje

Tiger I na bojištu u Rusiji
Tiger I na Siciliji, kolovoz 1943.

Vatreno krštenje ovaj je tenk imao u kolovozu 1942. godine kod Lenjingrada kada doživljava debakl zbog mehaničkih kvarova nastalih zbog potpunog izostanka testiranja.[1] Puno je više uspjeha imao na zapadnom bojištu tijekom bitke za Tunis početkom 1943. godine kada izaziva užas među Amerikancima i Britancima. Izvještaji Saveznika govore o potpunoj nemoći savezničkih tenkova prema Tigru, odnosno da je potrebno 5 tenkova Sherman koji moraju u širini napasti Tigra kako bi jedan od njih došao dovoljno blizu i možda ga uništio. Iz takvih napada u najboljem se slučaju vraćao samo jedan Sherman.

Na istočnom bojištu ostao je zapisan događaj u kojem je jedan Tigar napao pedesetak tenkova T-34 i uništio ih više od dvadeset, vrativši se u bazu nakon što je ispucao streljivo. Crvena armija smatrala je da Tigra ponekad može uništiti T-34 (ovisno o tome u koji ga dio pogodi) pucajući iz najveće blizine. Crvena armija nije htjela koristiti zarobljene primjerke ovoga tenka zbog njegovih stalnih mehaničkih problema.

Prenamjene

Ferdinand/Elefant

Panzerjäger Tiger (P) „Elefant“ je bio teški lovac tenkova njemačke vojske u Drugom svjetskom ratu. Prvotno je nazvan Ferdinand po projektantu Ferdinand Porscheu, ali je kasnije preimenovan u Elefant (slon). Teški lovac je napravljen na 90 šasija Tiger I tenka koje je napravio Porsche za slučaj sporne proizvodnje Henschelove varijante. Odlučeno je da se na stražnji dio tenka ugradi fiksna kupola s poboljšanim topom od 88 mm PaK 43/2 L/71, debljina prednjeg oklopa je povećana sa 100 na 200 mm.[4][5]

Elefant sačuvan u US Army Ordnance Museum, Aberdeen.

Na prvi proizvedenim inačicama napravljen je banalni propust i nije ugrađena standardna strojnica 7,9 mm za zaštitu od pješaštva. Taj propust se pokazao kobnim u bici kod Kurska gdje je sovjetsko pješaštvo s lakoćom prilazilo metalnom čudovištu i uništavalo ga molotovljevim koktelima i drugim priručnim sredstvima - u očajnoj samoobrani posade su čak pucale strojnicom kroz cijev topa.[5]

O učinkovosti protiv neprijateljskog oklopa najbolje govori podatak da je jedna bojna za vrijeme bitke kod Kurska uništila 320 sovjetskih tenkova uz gubitak 13 Elefant. Puno više Elefant je izgubljeno uslijed mehaničkih kvarova, a nekoliko se čak i zapalilo zbog curenja goriva. Elefant je bio relativno dobro obrambeno oružje jer je mogao djelovati na velikom dometu (jedan Elefant je uništio sovjetski T-34 tenk na udaljenosti od 4,5 km), ali njegov problem je bio ugrađen preslab motor za svoju težinu i nemogućnost okretanja kupole. [5]

Sturmtiger

Sturmtiger zarobljen od strane američkog pješaštva 14. travnja 1945.

Sturmtiger je zajednički naziv za njemačke samohodne topove napravljene na tijelu tenka Panzer VI Tiger I naoružanih sa velikim 3m cm Raketen-Werfer RW61 L/5.4 mornaričkim lanserom raketa. Primarna zadaća ovog vozila bila je teška paljbena potpora za pješačke jedinice u urbanim borbama. Napravljeno je samo 18 ovih jurišnih topova na šasijama oštećenih Tigrova. Potreba za ovakvim oružjem se pojavila nakon stravičnih gubitaka njemačkog pješaštva u Staljingradu gdje tadašnji njemački tenkovi i jurišni topovi nisu bili u stanju pružiti dovoljno jaku vatrenu podršku koja bi neutralizirali sovjetska uporišta. Oklop je povećan na 150 mm, a masa vozila se popela na 68 tona. S obzirom da u trenutku njihovog ulaska u uporabu njemačka vojska bila u defanzivi, nisu vidjeli previše akcije na bojištu. Dva su sudjelovala u gušenju Varšavskog ustanka, sedam u Bitki u Ardenima i nekoliko kod Bitke u Reichswaldu. Vozila su poznata i pod imenima Tiger-Mörser, Sturmmörser Tiger i Sturmpanzer VI.[6]

Bergetiger

Bergetiger je pokušaj prenamjene Tiger I tenka u teško oklopno vozilo koje bi moglo izvući drugog oštećenog Tigera. Vozilo je napravljeno na šasiji Tiger I tenka na čijoj je kupoli umjesto topa postavljena oprema za izvlačenje.[7]

Vidi još