Stonewallski nemiri

Stonewall Inn, fotografija snimljena u rujnu 1969.

Stonewallski nemiri ili stonewallska pobuna (en. Stonewall riots) bili su niz spontanih, nasilnih demonstracija LGBT osoba protiv policijske racije koja se dogodila u ranim jutarnjim satima 28. lipnja 1969. godine u baru Stonewall Inn u Greenwich Villageu u New Yorku. Ovaj se događaj često navodi kao prvi slučaj pobune pripadnika LGBT zajednice u američkoj povijesti protiv sustavnog progona seksualnih manjina od strane američke vlade. Stonewallski nemiri se smatraju početkom suvremenog LGBT pokreta u SAD-u i u svijetu.

Tijekom 1950-ih i 1960-ih LGBT osobe u SAD su bile pod većim pritiskom zakonskog sustava nego što je to bio slučaj u nekim zemljama iza željezne zavjese.[1] 1 Rane homofilne skupine su pokušavale dokazati da se gejevi i lezbijke mogu uključiti u društvo i nudile su miroljubivo obrazovanje o njihovim pravima. Međutim, posljednje godine 1960-ih bile su burnije jer je u to vrijeme djelovalo mnogo skupina i pokreta čije su metode uključivale direktnu akciju. Ovakva situacija, kao i liberalno okruženje Greenwich Villagea stvorili su potrebne uvjete u kojima su se dogodili stonewallski nemiri.

Samo je mali broj lokala prihvaćao LGBT osobe tijekom 1950-ih i 1960-ih, a Stonewall Inn je bio jedan od njih. U to je vrijeme bar bio u vlasništvu mafije.[2][3] Bio je popularan među marginaliziranim i najsiromašnijim skupinama unutar LGBT zajednice: transvestitima, feminiziranim gejevima, muškim prostitutkama i mladim beskućnicima. Tijekom 1960-ih policijske racije na gej klubove bile su uobičajene, ali je policija te noći u Stonewall Innu izgubila kontrolu. Situacija je postala još napetija sljedeće noći i nekoliko večeri kasnije. U razdoblju od nekoliko tjedana stanovnici i stanovnice Greenwich Villagea su organizirali aktivističke skupine koje su se usredotočile na uspostavljanje slobodnih mjesta za okupljanje LGBT osoba, gdje su bez straha od uhićenja mogli izraziti svoju seksualnu orijentaciju ili rodni identitet.

Nakon stonewallskih nemira, LGBT osobe u New Yorku su se suočile s rodnim, klasnim i generacijskim preprekama u svojim naporima da stvore jedinstvenu zajednicu. Tijekom sljedećih šest mjeseci osnovane su dvije LGBT organizacije koje su svoje djelovanje ostvarivale kroz direktnu akciju, a pokrenuta su i tri lista koja su promovirala LGBT prava. Tijekom sljedećih nekoliko godina osnovane su nove organizacije u SAD-u i u svijetu. Na godišnjicu ovog događaja, 28. lipnja 1970. godine održane su prve povorke ponosa u New Yorku, Los Angelesu i Chicagu. Slični marševi i povorke organizirani su i u drugim gradovima. Danas se povorke ponosa održavaju širom svijeta, obično krajem lipnja, u znak obilježavanja godišnjice stonewallskih nemira.[4]

Povijesna pozadina

Homoseksualnost u SAD-u u 20. stoljeću

Nakon socijalnih promjena uzrokovanih Drugim svjetskim ratom, mnogo ljudi u SAD-u je, prema povjesničaru Barryju Adamu, osjećalo potrebu da se "ponovno uspostavi predratni društveni poredak i zaustave snage promjene".[5] Potaknut nacionalnim naglaskom na antikomunizam, senator Joseph McCarthy je organizirao saslušanja u potrazi za komunistima u američkoj vladi, vojsci i drugim vladinim institucijama, što je dovelo do nacionalne paranoje. Anarhisti, komunisti i svi drugi čiji su stavovi i ponašanje označeni kao ne-američki i subverzivni bili su doživljeni kao sigurnosni rizik. Zbog teorije da su podložni ucjenama, homoseksualne osobe su bile uključene u ovaj spisak koji je napravio State Department 1950. godine. Zamjenik državnog tajnika James E. Webb je zapisao u jednom izvještaju: "Obično se vjeruje da onima koji se upuštaju u otvorena djela perverzije nedostaje emocionalna stabilnost koju imaju normalne osobe."[6] Između 1947. i 1950. godine 1700 ljudi je odbijeno tijekom prijava za državne poslove, 4380 ih je otpušteno iz vojske, dok je njih 420 otpušteno iz državne službe zbog sumnje u njihovu homoseksualnost.[7]

Tijekom 1950-ih i 1960-ih FBI i policija su sastavljali popise poznatih homoseksualaca, njihovih omiljenih mjesta okupljanja i prijatelja dok je američka pošta vodila evidenciju adresa na koje su se slali materijali koji su se ticali homoseksualnosti.[8] Državne i lokalne vlasti su zatvarale barove u kojima su se okupljali homoseksualci, posjetitelji su bili privođeni, a njihov identitet objavljivan u novinama. Gradovi su provodili čistke u četvrtima, parkovima, barovima i plažama gdje su se okupljali homoseksualci. Nošenje odjeće suprotnog spola bilo je zabranjeno, a sveučilišta su otpuštala predavače za koje se sumnjalo da su homoseksualci.[9] Tisuće LGBT osoba bilo je javno ponižavano, fizički maltretirano, otpuštano s posla, zatvarano u zatvore ili mentalne institucije. Mnogi su zbog toga vodili dvostruke živote, skrivajući svoju seksualnost.

Američka udruga psihijatara je 1952. uvrstila homoseksualnost na popis mentalnih poremećaja (DSM) kao sociopatološki poremećaj osobnosti. Kasnije se kao opravdanje koristila i opsežna studija iz 1962. godine koja je zaključila da je homoseksualnost patološki skriveni strah od suprotnog spola uzrokovan traumatičnim odnosom između roditelja i djece. Ovakvo je stajalište bilo vrlo utjecajno u medicinskim krugovima.[10] Međutim, 1956. godine Evelyn Hooker je provela studiju koja je usporedila sreću i društvenu prilagođenost homoseksualnih muškaraca s heteroseksualnim muškarcima i ustvrdila da nema razlike.[11] Njena studija je zapanjila medicinsku zajednicu, a nju učinila junakinjom mnogih gejeva i lezbijki,[12] ali je homoseksualnost ostala na DSM popisu do 1973. godine.

Homofilni pokret

Kao odgovor na ovakav društveni trend, osnovane su dvije neovisne organizacije koje su se zalagale za prava homoseksualnih osoba i koje su stvarale društvene uvjete u kojima su se gejevi i lezbijke mogli družiti bez straha od represije. U Los Angelesu je 1951. godine formirana skupina Mattachine Society koju je predvodio komunistički aktivist Harry Hay.[13] Ciljevi skupine bili su ujedinjenje homoseksualnih osoba i njihovo obrazovanje, osiguravanje vodstva, kao i pružanje pravne pomoći "seksualnim devijantima".[14] Suočeni s otporom zbog svog radikalnog pristupa, Mattachine Society se 1953. godine preusmjerava na uključivost i poštovanje. Smatrali su da će lakše utjecati na promjenu stava o homoseksualnosti ako ukažu na to da su gejevi i lezbijke normalni ljudi koji se ne razlikuju od heteroseksualaca.[15][16] Ubrzo nakon toga, nekoliko žena u San Franciscu se organiziralo u skupinu pod imenom Daughters of Bilitis (DOB), prvu lezbijsku grupu.[17] Iako je prvobitni cilj bio stvaranje sigurnog prostora gdje bi se članice okupljale, kako je grupa rasla tako su se razvili i ciljevi koji su postali sličniji onima iz Mattachinea, pozivajući članice da se uključe u društvenu zajednicu.[18]

Jedan od prvih sukoba s vlašću dogodio se 1953. godine kada je organizacija ONE, Inc. počela objavljivati časopis ONE. Američka pošta je odbila dostavljati izdanje za kolovoz koje se bavilo pitanjem homoseksualnih osoba u heteroseksualnim vezama, proglašavajući materijal opscenim. Slučaj je na kraju došao do Vrhovnog suda (slučaj One, Inc. v. Olesen), koji je 1958. godine presudio da ONE, Inc. smije slati svoja izdanja poštom.[19]

Homofilne organizacije, kako su se tada nazivale LGBT skupine, rasle su i širile se po Istočnoj obali SAD-a, a pripadnici skupina su postajali odvažniji. Tako je Frank Kameny osnovao Mattachine Society u Washingtonu. Bio je otpušten iz vojne službe zbog svoje homoseksualnosti, te je neuspješno tužio vojsku tražeći povratak na posao. Inspiriran Afroameričkim pokretom za građanska prava,[20] Kameny je 1965. godine ispred Bijele kuće i drugih vladinih zgrada organizirao prosvjed protiv diskriminacije pri zapošljavanju. Protesti su šokirali mnoge LGBT osobe i uznemirili vodstva Mattachinea i DOB-a.[21] Istovremeno, prosvjedi pokreta za građanska prava i prosvjedi protiv Vijetnamskog rata postajali su sve češći, masovniji i otvoreniji u sukobu s policijom.[22]

Neredi u kantini Compton's

Na rubovima malih gej 2 zajednica nalazile su se osobe koje su nisu uklapale u tradicionalne rodne uloge. To su bili "feminizirani" muškarci i "maskulizirane" žene, kao i muškarci i žene koji su stalno ili povremeno živjeli i oblačili se kao osobe suprotnog spola. Nisu se uklapali u pažljivo izgrađenu sliku koju su stvarali Mattachine i DOB kako se homoseksualci ne razlikuju od heteroseksualaca.[23] I Mattachine i DOB su smatrali da su njihovi problemi i borba slični, ali i da su izrazito odvojeni. Gej i transrodne osobe organizirale su manju pobunu u Los Angelesu 1959. godine, kao odgovor na policijsko maltretiranje.[24] U kolovozu 1966. transvestiti, muške prostitutke i drag queens su sjedili u kantini Compton's (Compton's Cafeteria) u San Franciscu. Policija je, na poziv uprave kantine, pokušala uhititi muškarce odjevene kao žene nakon čega su uslijedili neredi u kojima je uništen inventar kantine, a nekoliko dana kasnije novopostavljeni prozori kantine su ponovno razbijeni.[25] Profesorica Susan Stryker ove nerede smatra "činom protiv diskriminacije transrodnih osoba, a ne diskriminacije na temelju seksualne orijentacije" i povezuje pobunu s pitanjima roda, rase i klase čiju su važnost homofilne organizacije umanjivale.[23] Ovaj je događaj označio početak transrodnog aktivizma u San Franciscu.[25]

Greenwich Village

Washington Square Park, Greenwich Village

Manhattanske četvrti Greenwich Village i Harlem bili su dom velikom broju LGBT osoba nakon Prvog svjetskog rata, kada su mnoge osobe koje su služile u vojsci iskoristile priliku da se presele u veće gradove. Enklave gejeva i lezbijki, koje su novine opisivali kao "žene s kratkom i muškarci s dugom kosom", razvile su prepoznatljivu subkulturu tijekom sljedeća dva desetljeća.[26] Prohibicija je nehotice koristila gej barovima, jer je konzumacija alkohola gurnuta u podzemlje, zajedno s drugim oblicima ponašanja koja su se smatrala nemoralnim. Grad New York je donio zabranu okupljanja homoseksualnih osoba, ali zbog popularnosti alkohola koji se tajno služio u improviziranim barovima i zbog njihovog velikog broja, policija nije mogla sve držati pod kontrolom.[27]

Društvena represija 1950-ih je dovela do kulturne revolucije u Greenwich Villageu. Skupina pjesnika, kasnije nazvanih Beat generacijom pisala je o zlu tadašnje društvene organizacije, slaveći anarhiju, droge i hedonističke užitke. Među njima su bili i Allen Ginsberg i William S. Borroughs, obojica stanovnici Greenwich Villagea, koji su otvoreno i iskreno pisali o homoseksualnosti. Njihovo pisanje naišlo je na simpatije slobodoumnih ljudi, kao i homoseksualaca koji su željeli biti dio zajednice.[28]

Početkom 1960-ih kampanja gradonačelnika Roberta F. Wagnera Jr. kojom je trebalo pročistiti grad od gej barova bila je u punom jeku. Gradonačelnik je bio zabrinut za ugled grada pred nadolazeću Svjetsku izložbu 1964. godine. Grad je oduzeo dozvole za točenje alkohola svim barovima, a prerušeni policajci su neprestano radili na tome da uhite što više homoseksualaca.[29] Zamka je uključivala scenarij po kojem bi policajac u civilu započeo razgovor s muškarcem u baru ili parku. Ako bi razgovor krenuo u pravcu toga da odu nekud zajedno, tada bi muškarac bio uhićen. Jedan opis događaja objavljen u New York Postu govori o uhićenju u svlačionici teretane, gdje se policajac uhvatio za prepone i počeo stenjati, a prvi muškarac koji ga je pitao je li dobro je bio uhićen.[30] Malo je odvjetnika pristajalo braniti optuženike u ovim slučajevima, a neki su svoju zaradu davali policajcima koji su izvršili uhićenja.[31]

Mattachine Society je kod novog gradonačelnika Johna Lindsaya uspio ishoditi prekidanje ove kampanje. Više su problema imali s Upravom za alkohol savezne države New York (en. New York State Liquor Authority - SLA). Iako nijedan zakon nije zabranjivao posluživanje pića homoseksualcima, sudovi su dozvolili SLA diskreciju u davanju i oduzimanju dozvola za točenje alkohola barovima koji bi mogli postati "neuredni".[32] Usprkos velikom broju gejeva i lezbijki u Greenwich Villageu, bilo je malo mjesta, osim barova, gdje su se mogli slobodno okupljati, bez straha od maltretiranja i uhićenja. Godine 1966. Mattachine je organizirao okupljanje (en. sip-in) u baru Julius, kako bi ukazao na diskriminaciju s kojom su se suočavali.[33]

Nijedan od barova u kojima su se okupljali nije bio u vlasništvu LGBT osoba. Gotovo svi su pripadali i bili pod kontrolom mafije, koja se prema gostima loše odnosila, razvodnjavala piće i prodavala ga po visokim cijenama, većim od uobičajenih. Ipak, mafija je također plaćala reket policiji kako bi spriječili stalne racije.[34]

Stonewall Inn

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Stonewall Inn

Položaj bara Stonewall Inn na karti Greenwich Villagea.

Stonewall Inn, koji se nalazi u ulici Christopher (en. Christopher Street) na brojevima 51 i 53 bio je, zajedno s nekoliko drugih objekata u gradu, u vlasništvu obitelji Genovese.[2] Godine 1966. tri člana mafije uložila su 3500 dolara kako bi od nekadašnjeg restorana i noćnog kluba napravili gej bar. Policija je jednom tjedno uzimala mito jer Stonewall Inn nije imao dozvolu za služenje alkohola.[35][36] U baru nije bilo tekuće vode,[34] WC je stalno poplavljivao, a nije bilo ni požarnog izlaza.[37] Iako se nije koristio za prostituciju, prodaja droge i druga ilegalna trgovina bili su česta pojava. Ovo je bio jedini gej bar u kojem je bio dozvoljen ples, što je bila njegova glavna atrakcija.[38][36]

Posjetitelje je dočekivao izbacivač koji ih je provjeravao kroz špijunku. Kako bi se izbjegao neopaženi ulazak policajaca u civilu (koje su nazivali Lily Law, Alice Blue Gown ili Betty Badge[39]), posjetitelji su morali biti poznati izbacivaču ili su morali "izgledati gej". Ulaz se plaćao 3 dolara vikendom, za koje je svako dobivao dvije ulaznice koje su se mogle zamijeniti za dva pića. Posjetitelji su se morali upisati u knjigu gostiju, kako bi se dokazalo da je bar zapravo privatni klub, ali su rijetko davali svoja prava imena. Stonewall Inn je imao dva plesna podija, a unutrašnjost je bila obojena u crno i osvijetljena crnim svjetlom. U slučaju dolaska policije palilo se obično bijelo svjetlo, signalizirajući svima da moraju prestati s plesom i dodirivanjem.[39] U stražnjem dijelu bara nalazila se mala prostorija u kojoj su se najčešće okupljale "kraljice"; Stonewall Inn je bio jedan od dva bara u New Yorku u koji su mogli ići našminkani feminizirani muškarci (u muškoj odjeći).[40] Izbacivač je puštao samo mali broj transrodnih osoba u bar. Procjenjuje se da su 98% posjetitelja činili muškarci, ali su ponekad dolazile i lezbijke. Mlađi muškarci, beskućnici koji su spavali u obližnjem parku Cristopher, često bi pokušavali ući kako bi im posjetitelji kupili piće.[41] Starost posjetitelja je varirala od starijih tinejdžera do osoba u ranim tridesetim godinama, a rasni sastav je bio podjednako raspoređen među bijelcima, Afroamerikancima i Hispanoamerikancima.[40][42] Zbog mješovitosti posjetitelja, svoje lokacije i činjenice da je ples bio dozvoljen, Stonewall Inn je bio poznat kao "najbolji gej bar u gradu".[43]

Policijske racije u gej barovima su bile česte – u prosjeku jednom mjesečno po baru. Mnogi barovi su skrivali dodatne količine alkohola kako bi što prije nastavili s poslom u slučaju da im pronađeni alkohol bude oduzet.[2] Mnogi vlasnici barova su znali za racije unaprijed, zahvaljujući korupciji policije.[44] Tijekom uobičajene racije palila su se svjetla, posjetitelji bi bili poredani i legitimirani; oni koji nisu imali osobne iskaznice ili oni koji su bili u odjeći suprotnog spola bili su uhićeni. Od žena se zahtijevalo da nose tri komada ženske odjeće, u protivnom su bile uhićene. Zaposlenici i voditelji barova su također tijekom racije obično bili uhićeni.[44] Vrijeme neposredno prije stonewallskih nereda bilo je obilježeno čestim upadima u lokalne barove – uključujući i Stonewall Inn u kojem se dogodila racija u utorak prije pobune;[45] nekoliko barova u blizini bilo je zatvoreno.[46][47]

Neredi

Policijska racija

Tlocrt Stonewall Inna 1969. godine.[48]

U subotu 28. lipnja 1969. u 1.20 ujutro četvorica policajaca u civilnim odijelima, dvojica policajaca u uniformama, detektiv Charles Smythe i istražitelj Seymour Pine ušli su u bar i najavili raciju: "Policija! Preuzimamo mjesto!" [49] Dvije policajke i dvojica policajaca u civilu već su se ranije nalazili u baru, kako bi promotrili stanje i prikupili dokaze. Te se večeri u baru nalazilo oko 200 posjetitelja. Oni koji nisu očekivali raciju bili su zbunjeni, a oni koji su shvatili što se događa pokušali su pobjeći kroz vrata i prozore u WC-u. Policija je blokirala vrata, što je dodatno uznemirilo posjetitelje i izazvalo paniku.

Racija nije išla predviđenim tijekom. Uobičajeni postupak je predviđao da se posjetitelji lokala poredaju i da im se pregledaju osobni dokumenti, dok su policajke odvodile osobe u ženskoj odjeći u zahod, gdje bi im provjeravale spol, nakon čega bi muškarci u ženskoj odjeći bili uhićeni. Međutim, posjetitelji bara su odbijali krenuti s policajkama i predati im osobne dokumente. Policajci su tada odlučili sve prisutne privesti u policijsku postaju, a transvestite su odveli u prostoriju u zadnjem dijelu bara. Maria Ritter (svojoj obitelji poznata kao Steve) se prisjeća: "Moj najveći strah bilo je uhićenje. Moj drugi najveći strah bio je da će se u novinama ili na televiziji pojaviti moja slika u haljini moje mame!"[50]

Policija je izvršila zapljenu alkoholnih pića i ukrcala ih u policijsko vozilo. Pronađeno je 28 pakovanja piva i 19 boca žestokog pića. Međutim, patrolno vozilo je kasnilo, pa je policija zadržala posjetitelje lokala u redu gotovo 15 minuta.[50] Oni koji nisu bili uhićeni mogli su otići, no nisu se razišli kao i obično. U svega nekoliko minuta broj ljudi ispred Stonewall Inna porastao je na 100 do 150, kako onih koji su već bili u baru, tako i drugih koji su se priključili kada su shvatili što se događa. Policija je silom otjerala neke osobe iz bara, a oni su ih pozdravljali ismijavajući ih, na veliko oduševljenje okupljenih.

Prema svjedočanstvu istražitelja Pinea, u trenutku dolaska policijskog vozila za prijevoz uhićenih, okupljeni broj ljudi već je bio deset puta veći od broja uhićenih, među kojima je bilo najviše LGBT osoba.[51] Zbog zabune u radio komunikaciji drugo je vozilo kasnilo. Policija je započela privoditi i članove mafije, što je izazvalo ovacije prosvjednika, a odmah zatim su u vozilo uvedeni i radnici lokala. Jedan od prosvjednika uzviknuo je "Gej snaga!" (en. Gay power!), neki su zapjevali pjesmu "We Shall Overcome", a masa je reagirala s oduševljenjem i "rastućim neprijateljstvom".[52] Jedan od policajaca je nasrnuo na jednu transrodnu osobu koja je na napad odgovorila udarcima torbicom u glavu policajca, a prosvjednici su joj uzvicima davali podršku. Pisac Edmund White, koji je prisustvovao događajima, zabilježio je: "Svi su bili uznemireni, bijesni i uzbuđeni. Nitko nije imao slogan, nitko nije imao čak ni stav, ali nešto se kuhalo."[53] Kada se pročula vijest da policija tuče one koji su još uvijek u lokalu, prosvjednici su počeli bacati kovanice, a zatim i pivske boce na policijska vozila.

Tučnjava je započela kada je policija nekoliko puta odvodila i vraćala jednu ženu u policijsko vozilo. Ona je u više navrata bježala i borila se s četvoricom policajaca, psujući ih i vičući, što je trajalo desetak minuta. Jedan od svjedoka tvrdio je da su je pendrekom udarali po glavi kada se žalila da su joj lisice previše stegnute.[54] Opisana je kao "tipična njujorška butch lezbijka". Neki svjedoci događaja tvrde da je jedna žena koja se suprotstavila policiji zbog vezanih ruku razljutila masu, dok se drugi sjećaju nekoliko "butch lezbijki" koje su započele tučnjavu dok su još bile u baru. Jedna od njih je krvarila kada su je izveli iz bara.[55] Craig Rodwell tvrdi da uhićenje spomenute žene nije primarni događaj koji je potakao nasilje, već da je to samo jedan od nekoliko istovremenih događaja: "To je bio samo...bljesak grupe, mase, bijes."[56]

"Posljednja kap"

Policija je pokušala obuzdati gomilu te je oborila nekoliko ljudi, što je još više razgnjevilo pojedince. Neki od uhićenih s lisicama na rukama, koji su se nalazili uz policijsko vozilo pobjegli su, nakon što ih je policija ostavila bez nadzora (prema nekim svjedocima, to je namjerno učinjeno). 3[57] Prosvjednici su zatim pokušali prevrnuti policijsko vozilo, nakon čega je ono napustilo mjesto događaja zajedno s još dva patrolna automobila, iako su im prosvjednici probušili gume. Istražitelj Pine je naredio da se vozila što prije vrate. Sukobi su privukli još više ljudi koji su uočili nemire. Netko u gomili je povikao da je policija upala u bar jer im nije isplaćen "njihov dio", na što je netko drugi povikao "Hajdemo ih isplatiti!",[58] nakon čega su kovanice poletjele prema policajcima. Policajci su, uvidjevši da su brojčano nadjačani od strane prosvjednika kojih je sada bilo između 500 i 600, zgrabili nekoliko ljudi te ih koristili kao štit dok su se povlačili prema Stonewall Innu. Među ovim ljudima bio je i folk pjevač Dave Van Ronk koji je, kada je čuo za događaj, došao iz jednog bara u susjednoj četvrti. Iako Van Ronk nije bio gej, mnogo je puta bio svjedokom policijske brutalnosti dok je sudjelovao u antiratnim prosvjedima: "Što se mene tiče, svatko tko bi se suprotstavio policajcima imao je moju podršku, i zato sam ostao... Svaki put kad bi se okrenuo, panduri su iskaljivali svoj bijes na nekome".[58] Deset policajaca, uključujući i dvije policajke, zabarikadirali su se unutar Stonewall Inna. S njima su bili Van Ronk, Howard Smith (novinar Village Voicea) i nekoliko uhićenih s lisicama na rukama koje su policajci odvukli u bar radi vlastite sigurnosti.

Mnoge analize nereda govore da oni nisu bili planirani, da nije bilo očiglednog povoda za demonstracije, te da je ono što se dogodilo bilo spontano. 4 Michael Fader, sudionik demonstracija, objašnjava:[59]

Wikicitati „Svi smo imali kolektivni osjećaj da nam je dosta ove vrste sranja. To nije bilo ništa opipljivo što je netko rekao nekom drugom, nego kao da je sve što se sakupljalo godinama došlo svima u glavu te noći na tom mjestu, i to nisu bili organizirani prosvjedi... Svi u masi osjetili su da više nema povratka. To je bilo nešto kao posljednja kap. Došlo je vrijeme da se vrati ono što nam se uvijek oduzimalo... Bilo je raznih ljudi i svatko je imao svoj razlog, ali uglavnom su to bili bijes, ljutnja, tuga, sve zajedno, i sve je odjednom izmaklo kontroli. Policija je ta koja je učinila većinu štete, mi smo se samo pokušavali osloboditi i vratiti unutra. Osjetili smo da smo konačno slobodni, ili barem slobodni da pokažemo da zahtijevamo slobodu. [...] To je kao da prvi put ustajete i snažno zahtijevate nešto i to je ono što je iznenadilo policiju. Bilo je nešto u zraku, sloboda koja kasni već dugo vremena, i mi smo se borili za nju. Ta je borba poprimila različite oblike, ali suština je bila ta da mi nećemo otići. I nismo otišli.”
New York Daily News je na naslovnici izdanja za nedjelju, 29. lipnja 1969. objavio ovu fotografiju koja prikazuje "klince s ulice" koji su prvi krenuli u borbu s policijom.

Jedina fotografija koja je snimljena tijekom prve noći nemira prikazuje mlade beskućnike, koji su spavali u obližnjem parku Cristopher, u sukobu s policijom.[60] Časopis društva Mattachine koji je izašao mjesec dana kasnije ponudio je svoje objašnjenje zbog čega su se dogodili nemiri: "Tu su se uglavnom okupljali ljudi koji nisu bili dobrodošli ili koji sebi nisu mogli priuštiti izlazak na druga mjesta gdje su se okupljali homoseksualci... Stonewall je postao dom za ovu djecu. Kada je došlo do racije, oni su se borili za njega... To, i činjenica da nisu imali što izgubiti osim najtolerantnijeg i najotvorenijeg gej mjesta u gradu, objašnjava razloge nemira."[61]

Kante za smeće, otpad, boce, kamenje i cigle bacani su na zgradu, razbivši prozore. Svjedoci potvrđuju da su najmarginaliziranije osobe unutar gej zajednice bile odgovorne za prvi val "projektila", kao i za čupanje sprave za naplatu parkiranja kojom su pokušali razbiti vrata Stonewall Inna.[62] Sylvia Rivera, koja je bila potpuno odjevena kao drag queen i unutar Stonewall Inna tijekom racije, sjeća se: "Tretirali ste nas kao govna svih ovih godina? A-a. Sada je red na nama... To je bio jedan od najznačajnijih trenutaka u mom životu."[63] Masa je zapalila otpad i započela ga bacati kroz razbijene prozore, a policajci su zgrabili vatrogasno crijevo koje je, budući da nije bilo pod tlakom, bilo potpuno beskorisno, što je još više ohrabrilo prosvjednike. 5 Nakon što su prosvjednici razbili prozore koje su vlasnici bara pokrili ivericom kako bi odvratili policiju i spriječili racije, policajci koji su se nalazili u baru su izvadili pištolje. Vrata su se otvorila i policajci su uperili oružje na gomilu, prijeteći otvaranjem vatre. Novinar Village Voicea Howard Smith, koji je bio u baru s policijom, uzeo je francuski ključ i stavio ga u džep ne znajući hoće li će ga upotrijebiti protiv prosvjednika ili protiv policije. Uskoro su stigle nove policijske snage i vatrogasna vozila. Sukob je trajao oko 45 minuta.[61][64]

Eskalacija

Taktičke policijske snage (en. Tactical Police Force (TPF)) za razbijanje demonstracija stigle su u pomoć policajcima zatočenima u baru. Nekoliko je policajaca bilo povrijeđeno jer su pogođeni raznim predmetima. Bob Kohler, koji je te noći šetao svog psa u blizini Stonewall Inna, vidio je dolazak interventne policije: "Sudjelovao sam u dovoljno nereda, znao sam da je zabava završena.... Policajci su bili potpuno poniženi. To se nikada prije nije dogodilo. Pretpostavljam da su bili ljuti više nego ikada prije, jer su svi drugi izazivali nerede... ali od "vila" 6 se to nije očekivalo... nijedna skupina nikada ranije nije primorala pandure da se povuku, tako da je bijes bio ogroman. Mislim da su ih željeli "ubiti"."[65] Nakon što je stiglo pojačanje, policajci su odlučili privesti sve koje su mogli, htjeli su ih "strpati u marice" i odvesti u zatvor, ali inspektor Pine se sjeća: "Sukobi su izbili s transvestitima koji nisu htjeli ući u policijska vozila". Ovo je potvrdio još jedan svjedok koji je promatrao događaje s druge strane ulice: "Ono što sam mogao vidjeti je to da su se transvestiti borili i borili su se žestoko."[66]

Interventna policija je formirala falangu i pokušala je raščistiti ulicu polagano marširajući, pritom potiskujući masu. Prosvjednici su otvoreno ismijavali policiju. Pozdravljali su ih, izvodili su razne plesne pokrete i pjevali u ritmu glazbe iz emisije The Howdy Doody Show.[67] Village Voice je o događajima pisao: "U jednom je trenutku došlo do smirivanja situacije, kada su (prosvjednici) izvodili nekakve gej budalaštine postavivši se u niz koji je nalikovao pjevačkom zboru ili plesnoj skupini koja je stajala nasuprot formaciji policajaca pod punom opremom. Kada je skupina prosvjednika ušla u punu plesnu rutinu, interventna policija je krenula naprijed i potisnula prosvjednike koji je uzvikivali "gej snaga" niz ulicu Cristopher prema Sedmoj aveniji."[68] Jedan od sudionika se prisjeća: "Policija je jurila za nama i tada sam shvatio da ovo nije bila dobra ideja, jer su me s leđa udarili pendrekom." Drugi je sudionik izjavio: "Nikada neću zaboraviti taj prizor. Policajci s pendrecima na jednoj i plesna skupina na drugoj strani. To je nevjerojatna stvar. [...] Mislim da sam tada osjetio bijes. Jer ljude su prebijali pendrecima. A zbog čega? Zbog plesa."[69]

Cristopher Park, mjesto gdje su se mnogi sudionici nereda okupili kako bi razgovarali o onome što se dogodilo. Danas se u njemu nalazi skulptura Gay Liberation sastavljena od četiri bijele ljudske figure, rad umjetnika Georgea Segala.[70]

Craig Rodwell, vlasnik "Spomen knjižare Oscar Wilde" ispričao je da je gledao kako policija nasrće na prosvjednike kroz krivudave ulice, da bi potom vidio prosvjednike kako izlaze iz raznih uličica iza policije. Masa je zaustavljala automobile i prevrnula jednog od njih te tako blokirala ulicu Cristopher. Jack Nichols i Lige Clarke su u kolumni objavljenoj u časopisu Screw napisali da je "velika skupina gnjevnih prosvjednika lovila (policiju) kroz nekoliko blokova uzvikujući "Uhvatite ih!""[68]

Do 4 sata ujutro ulice su bile gotovo prazne. Mnogo ljudi je sjedilo na stepeništima ili se okupilo u obližnjem parku Cristopher tijekom jutra, mamurni i u nevjerici nakon ovih događaja. Mnogi se svjedoci sjećaju osjećaja nadrealnosti i jezive tišine koja je vladala u ulici Cristopher, iako se i dalje osjećao "naboj u zraku".[71] Jedan je svjedok prokomentirao: "Postojala je određena ljepota u onom što se dogodilo.... Bilo je očigledno, barem meni, da je mnogo ljudi bilo gej i da je ovo bila naša ulica".[72] Trinaest je ljudi uhićeno. Neki od sudionika bili su hospitalizirani, 7 a povrijeđena su i četiri policajca. Gotovo sav inventar u Stonewall Innu bio je uništen. Istražitelj Pine je imao namjeru te noći zatvoriti i demontirati bar. Telefonska govornica, WC, ogledala, jukebox, aparati za cigarete... sve je bilo razbijeno, možda u neredima, a možda i od strane policije.[64][73]

Otvorena pobuna

Još tijekom nereda kod Stonewalla, Craig Rodwell je nazvao New York Times, New York Post i New York Daily News da ih obavijesti o događajima. Sve su tri novine pisale o neredima, a New York Daily News ih je stavio na naslovnu stranicu. Vijesti o neredima brzo su se proširile Greenwich Villageom, potaknute glasinama kako su ih organizirali Studenti za demokratsko društvo, Crne pantere, a kružila je i glasina da je nerede organizirao "homoseksualni policajac čiji je cimer otišao na zabavu u Stonewall Inn protiv njegove volje“[74] Tijekom subote 28. lipnja ljudi su cijelog dana dolazili gledati spaljeni Stonewall Inn. Na zidovima bara osvanuli su grafiti s porukama Drag snaga, Napali su naša prava, Podržite gej snagu i legalizirajte gej barove, a osvanuo je i grafit u vezi samog bara Otvoreni smo.[74][75]

Sljedeće noći ponovo su izbili neredi u ulici Cristopher. Među sudionicima postoje različita mišljenja o tome koja je noć bila više nasilna. Mnogi koji su sudjelovali u neredima tijekom prve noći vratili su se i tijekom druge, a tu su bili i "policijski provokatori", radoznali prolaznici pa čak i turisti.[76] Za mnoge je bilo iznenađujuće pojačano iskazivanje homoseksualne privlačnosti u javnosti; jedan svjedok je to ovako opisao: "U odnosu na stanje kada smo morali ići od vrata do vrata i razgovarati s nekim kroz špijunku kako bismo ušli, iznenada smo bili vani. Bili smo na ulicama."[77]

Tisuće ljudi opet se okupilo ispred Stonewalla, koji je ponovo otvoren, zakrčili su cijelu ulicu Cristopher dok se masa ljudi nije "prelila" i u susjedne blokove. Masa je okružila autobuse i automobile, maltretirajući putnike, dok nisu ili priznali da su gej ili izjavili da podržavaju prosvjede.[78] Sylvia Rivera je vidjela svog prijatelja kako skače na obližnji automobil koji se pokušavao probiti kroz masu. Pojedinci iz mnoštva tresli su automobile gurajući ih naprijed - natrag, strašeći putnike. Još jedna Riverina prijateljica, Marcia P. Johnson, popela se na stup javne rasvjete i bacila tešku torbu na prednji dio policijskog automobila, razbivši vjetrobransko staklo.[79] Kao i prethodne večeri, zapaljeni su kontejneri na cijelom području gdje su se odvijali neredi. Bilo je nazočno više od 100 policajaca, a u 2 sata poslije ponoći ponovo su stigle jedinice interventne policije. Kada je policija privela neke od prosvjednika, gomila je krenula u njihovo oslobađanje.[80] Ulične borbe su opet trajale do 4 sata ujutro.[79]

Pjesnik Allen Ginsberg bio je dugogodišnji stanovnik Greenwich Villagea odnosno ulice Cristopher. Nakon što je saznao za nerede koji su se dogodili prethodne večeri, rekao je: "Gej snaga! Nije li to sjajno!... Bilo je i vrijeme da učinimo nešto da se potvrdimo!". Nakon toga je prvi put posjetio Stonewall Inn. Kada se vraćao kući, rekao je Lucianu Truscottu:[81]

Wikicitati „Znaš, mladići su bili tako lijepi, izgubili su onaj ranjeni izgled kojeg su svi pederi imali posljednjih 10 godina.”

"Nepodnošljivo stanje"

Sukobi i prosvjedi u Greenwich Villageu bili su sporadični u ponedjeljak i utorak, dijelom i zbog kiše. Policija i stanovnici imali su nekoliko prepirki, jer su obje skupine prezirale jedna drugu. Craig Rodwell i njegov partner Fred Sargeant tiskali su i podijelili 5000 letaka poslije prve noći nemira. U jednom od njih je pisalo: "Istjerajte mafiju i policiju iz gej barova". Letci su pozivali gejeve da osnuju svoje lokale, te da bojkotiraju Stonewall Inn i druge lokale u vlasništvu mafije, kao i da se izvrši javni pritisak na ured gradonačelnika da sanira "nepodnošljivo stanje".[82][83]

Nisu svi u gej zajednici smatrali pobunu pozitivnim događajem. Za mnoge starije homoseksualce i članove društva Mattachine koji su tijekom 1960-ih radili na tome da se homoseksualci prikažu kao jednaki heteroseksualcima, uporaba nasilja i prikazivanje "feminiziranog" ponašanja bilo je poniženje. Randy Wicker, koji je sudjelovao u prvim prosvjedima za gej prava ispred Bijele kuće, rekao je da je ono što se događalo u Stonewallu bilo suprotno svemu što je želio da ljudi misle o homoseksualcima.[84] Drugi su smatrali da je zatvaranje Stonewall Inna pozitivna stvar za Village.[85]

U srijedu je u Village Voiceu izašla reportaža o neredima koju su napisali Howard Smith i Lucian Truscott, koja je sadržavala nelaskave opise događaja i sudionika koji su, između ostalog, opisani i kao "snage pederstva".[86] 8 Masa se ponovo okupila u ulici Cristopher i krenula prema uredima Village Voicea, prijeteći da će ih zapaliti. U masi prosvjednika koja je brojala između 500 i 1000 sudionika bilo je i pripadnika drugih skupina koje su imale "neuspješne" sukobe s policijom u prošlosti i koji su bili radoznali saznati kako je policija bila poražena prethodnih noći. Došlo je do novih uličnih sukoba, u kojima je povrijeđeno nekoliko policajaca i prosvjednika, opljačkano nekoliko trgovina, dok je 5 osoba uhićeno.[87][88] Incidenti su u srijedu trajali oko sat vremena, a jedan svjedok ih je ovako opisao: "Pročulo se! Ulica Cristopher će biti oslobođena. Pederima je dosta ugnjetavanja".[89]

Posljedice

Duh promjena se širio po Greenwich Villageu, čak i kod ljudi koji nisu svjedočili nemirima. Mnogi su nazočili organizacijskim sastancima, osjetivši priliku da se uključe u akciju. Društvo Mattachine je 4. srpnja 1969. organiziralo redovni godišnji prosvjed - Godišnji podsjetnik ispred zgrade Independence Hall u Philadelphiji. Organizatori Craig Rodwell, Frank Kameny, Randy Wicker, Barbara Gittings i Kay Lahusen, svi dugogodišnji sudionici, doputovali su autobusom iz New Yorka, zajedno s ostalim sudionicima. Od 1965. godine ovi su prosvjedi bili vrlo kontrolirani: žene su nosile suknje, a muškarci odijela i kravate, te su svi u tišini hodali u organiziranim redovima.[90] Rodwell se sjeća da se te godine osjetio sputanim pravilima koje je postavio Kameny. Kada su se dvije žene spontano uhvatile za ruke, Kameny ih je rastavio govoreći Ništa od toga! Ništa od toga! Rodwell je ipak uvjerio desetak parova da se drže za ruke. Iako je to razbjesnilo Kamenyja, skup je privukao više medijske pozornosti nego svih proteklih godina.[91][92] Jedna od sudionica, Lilli Vincenz se prisjeća: "Bilo je jasno da se stvari mijenjaju. Ljudi koji su se osjećali potlačenima sada su se osjećali osnaženima."[91] Rodwell se vratio u New York želeći promijeniti ustaljene, tihe načine privlačenja pažnje. Jedan od njegovih prioriteta bilo je planiranje "Dana oslobođenja ulice Christopher" (en. Christopher Street Liberation Day).[93]

Gay Liberation Front

Iako je Mattachine Society osnovan 1950-ih, većina metoda kojima su se koristili sada su se činile preblagima, pogotovo onima koji su sudjelovali ili su bili inspirirani neredima. Mattachine je prihvatio promjenu stavova u članku objavljenom u svojim novinama pod nazivom The Hairpin Drop Heard Around the World ("Pad ukosnice koji se čuo u cijelom svijetu").[94] 9 Kada je jedan član Mattachinea predložio "prijateljsko i slatko" protestno bdijenje uz svijeće, ljudi iz publike su negodovali uzvikujući da ih je društvo prisiljavalo na takvu ulogu.[95] S letcima na kojima je pisalo Mislite da se homoseksualci bune? Možete se kladiti da je tako![95] osnovan je Gej oslobodilački pokret (en. Gay Liberation Front - GLF), prva organizacija koja je koristila riječ "gej" u svom imenu. Ranije organizacije kao Mattachine Society, Daughters of Bilitis i dr. namjerno su birale nejasna imena prikrivajući tako svoje ciljeve.[96] GLF je preuzeo taktiku afroameričkih i antiratnih prosvjednika i povezao se s njima u želji da "djeluju na preoblikovanju američkog društva".[97] Prihvaćajući ciljeve Crnih pantera i ostale radikalne ljevice, marširali su na ženski zatvor u New Yorku kao znak potpore uhićenoj Afeni Shakur. Međutim, četiri mjeseca od osnutka, skupina se raspala jer članovi nisu mogli postići dogovor o načinu djelovanja.[98]

Gay Activists Alliance

U roku od šest mjeseci od stonewallskih nemira, aktivisti su pokrenuli časopis pod nazivom Gay. Smatrali su ga neophodnim jer je najliberalniji časopis u gradu - Village Voice - odbijao tiskati riječ "gej" u oglasima u kojima je GLF tražio nove članove i volontere.[99] Još dva časopisa su pokrenuta u razmaku od šest tjedana: Come Out! i Gay Power, a broj čitatelja svih triju časopisa se ubrzo popeo na 20 000 do 25 000. [100][101]

Članovi GLF-a su organizirali nekoliko plesova za istospolne parove, ali njihovi su sastanci bili kaotični. Kada je naprimjer Bob Kohler zatražio odjeću i novac za pomoć mladim beskućnicima koji su sudjelovali u neredima, povela se rasprava o propasti kapitalizma.[102] Krajem prosinca 1969. nekoliko bivših članova GLF-a je osnovalo Savez gej aktivista (en. Gay Activists Alliance - GAA). GAA je u potpunosti trebao biti usmjeren na gej pitanja i bolje organiziran. U njihovom statutu je pisalo: "Mi kao oslobođeni homoseksualni aktivisti zahtijevamo slobodu izražavanja našeg dostojanstva i vrijednosti kao ljudskih bića".[103] GAA je razvio i usavršio taktiku suočavanja poznatu kao zap, koja se sastojala od toga da uhvate političare nespremne prilikom javnih nastupa ili obraćanja medijima i zahtijevaju od njih da podrže gej i lezbijska prava. Taktiku su uspješno primijenili na nekoliko gradskih vijećnika i dva puta na gradonačelniku Johnu Lindsayu - jednom dok je bio gost u TV emisiji, kada su članovi GAA činili većinu publike.[104] Racije u gej barovima se nisu zaustavile nakon stonewallskih nereda. U ožujku 1970. dogodilo se nekoliko racija, a nakon jedne od njih uhićeno je 167 osoba.[105] Članovi GAA su organizirali prosvjedni marš u kojem se nekoliko stotina LGBT osoba i njihovih simpatizera mirno suprotstavilo policiji.[100] Također su sponzorirali kampanju slanja pisama gradonačelniku Lindsayu, u kojima su Demokratska stranka Greenwich Villagea i kongresnik Ed Koch uputili molbe da se racije na gradske gej barove zaustave.[106]

Gay Pride

"Dan oslobođenja ulice Christopher" održan je 28. lipnja 1970. godine, čime je obilježena prva godišnjica stonewallskih nereda. Prva povorka ponosa u povijesti SAD-a počela je okupljanjem u ulici Christopher, a prošla je kroz 51 gradski blok, do Central Parka. Trajala je kraće od planiranog zbog opreza, jer su sudionici nosili različite zastave i simbole. Dozvola za povorku je izdana samo dva sata prije početka, a sudionici povorke nisu naišli na veći otpor od strane promatrača.[107] New York Times je na naslovnici izvijestio da su prosvjednici zauzeli cijelu ulicu u dužini od oko 15 gradskih blokova,[108] a Village Voice je pozitivno izvijestio o događaju, opisujući "otpor koji je izrastao kao posljedica policijske racije na Stonewall Inn prije godinu dana".[109]

Wikicitati „Bilo je malo otvorenog neprijateljstva, a neki su promatrači zapljeskali kada je prošla visoka, lijepa djevojka noseći transparent "Ja sam lezbijka".”
(New York Times, članak o prvoj povorci ponosa 1970.[108])
Povorka ponosa u New Yorku (Christopher Street Day) 2009.

Gay Pride povorke održane su istovremeno u Los Angelesu, Chicagu i San Franciscu.[110][111] Sljedeće godine povorke su se održale u Bostonu, Dallasu, Milwaukeeju, Londonu, Parizu, Zapadnom Berlinu i Stockholmu.[109] Do 1972. povorke se održavaju i u Atlanti, Buffalu, Detroitu, Washingtonu, Miamiju i Philadelphiji.[112]

Frank Kameny je brzo primijetio ključne promjene koje su donijeli stonewallski neredi. Kao jedan od organizatora gej aktivizma 1950-ih, pokušavao je uvjeriti ljude da se homoseksualci ne razlikuju od heteroseksualaca. Kada je organizirao prosvjede ispred Bijele kuće i State Departmenta pet godina ranije uspio je skupiti samo deset sudionika koji nisu privukli gotovo nikakvu medijsku pažnju.[113] Kasnije je izjavio: "Prije Stonewalla smo imali 50-60 gej skupina u zemlji. Godinu dana kasnije bilo ih je najmanje 1500. Dvije godine kasnije bilo ih je barem 2500".[114] I Randy Wicker je kao i Kameny požalio zbog svoje reakcije nakon nemira, nazvavši je "jednom od najvećih grešaka svog života".[115] Kay Lahusen, koja je fotografirala prosvjed 1965. godine, je izjavila: "Do 1969. ovaj se pokret obično nazivao homoseksualnim ili homofilnim.... Novi aktivisti smatrali su stonewallsku pobunu rođenjem gej oslobodilačkog pokreta. To je svakako bilo rađanje gej ponosa velikih razmjera".[116] Prema Carteru, Stonewall je bio drugačiji od drugih pobuna koje su se dogodile ranije zato je su bile uključene tisuće ljudi, neredi su trajali dugo (šest dana), prvi puta se privukla velika medijska pažnja te je izazvao stvaranje mnogo udruga za promicanje LGBT prava.[117]

Nasljeđe

Sukobi i uspjesi zajednice

Unutar dvije godine od stonewallskih nereda osnovane su udruge za promicanje gej prava u svakom većem američkom gradu, kao i u Kanadi, Australiji i zapadnoj Europi. [118] Ljudi koji su se priključili ovim skupinama nakon stonewallskih nereda imali su malo toga zajedničkog, osim seksualne orijentacije.[119] Velike prepreke stvaranju jedinstvene zajednice predstavljali su rasa, klasa, ideologija i rod. Kao primjer se navodi incident koji se dogodio na jednom skupu 1973. kada je feministička aktivistkinja Jean O'Leary prosvjedovala protiv onoga što je smatrala ruganjem ženama od strane transvestita i drag queens.[120] Ipak, početne nesuglasice sudionika pokreta uglavnom su nestajala nakon daljnjih promišljanja. O'Leary je kasnije izrazila žaljenje zbog svojih stavova.[121][122] Članice Nacionalne organizacije za žene (en. National Organization for Women - NOW) pokušale su promijeniti percepciju organizacije kao "raja za lezbijke", zbog čega su Rita Mae Brown i druge lezbijke protjerane iz organizacije. Prosvjedovale su na Drugom kongresu za ujedinjenje žena 1970. gdje su dobile podršku brojnih članica, te su ponovo prihvaćene u organizaciju 1971.[123]

Jačanje lezbijskog feminizma 1970-ih ponekad je bilo u tolikoj suprotnosti s gej oslobodilačkim pokretom da su neke lezbijke odbijale surađivati s gej muškarcima. Mnoge lezbijke su kod njih uočili iste pogrešne predodžbe o ženama kao i kod heteroseksualnih muškaraca te su njihove stavove smatrale patrijarhalnim i šovinističkim. Kao alternativa zajedničkom djelovanju s gej muškarcima, a pogotovo onome što je Adrienne Rich nazvala "nasilni, autodestruktivni svijet gej barova", 1977. je organiziran "Lesbian Pride Rally"[124]

Tijekom 1970-ih gej aktivizam je ostvario značajne uspjehe. Jedan od prvih i najznačajnijih bio je zap članova GLF-a na konvenciji Američke udruge psihijatara (APA) u svibnju 1970. Na konferenciji o promjenama u ponašanju, tijekom prikazivanja filma o korištenju terapije elektrošokovima za smanjenje istospolne privlačnosti, članovi GLF-a su prekinuli film uzvikujući Mučenje! i Barbarstvo!. Preuzeli su mikrofon i objavili da su medicinski stručnjaci koji propisuju ovakve terapije sudionici mučenja. Iako je 20 psihijatara napustilo prostoriju, članovi GLF-a su proveli sat vremena s preostalim liječnicima, pokušavajući ih uvjeriti da homoseksualci nisu mentalno bolesni. [125] Kada je APA pozvala aktiviste da se obrate udruzi 1972., oni su doveli Johna E. Fryera, gej psihijatra koji su nosio masku jer se bojao za svoju praksu. U prosincu 1973. - velikim dijelom zahvaljujući naporima gej aktivista - APA je jednoglasno glasovala za uklanjanje homoseksualnosti iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika.[126][127]

Gejevi i lezbijke zajedno su se suprotstavili organiziranom otporu gej pravima koji je započeo 1977. Koalicija konzervativaca pod nazivom "Spasite našu djecu" (en. Save Our Children) organizirala je kampanju za ukidanje uredbe o građanskim pravima okruga Dade u Floridi. Kampanja je bila uspješna i utjecala je na pojavu sličnih kampanja u još nekoliko američkih gradova. Međutim, 1978. godine je u Kaliforniji poražena kampanja poznata kao Briggsova inicijativa (en. Briggs Initiative) koja je predviđala otpuštanje homoseksualaca iz državnih škola.[128] Zajednička reakcija na ove inicijative bila je toliko značajna da su je mnogi aktivisti prozvali drugim Stonewallom, jer je označila početak učešća homoseksualaca u političkim procesima.[129]

Odbacivanje gej subkulture

Stonewallski neredi bili su značajna prekretnica nakon koje su mnogi aspekti prijašnje gej i lezbijske kulture, kao npr. "barska kultura" stvorena u desetljećima stida i skrivanja, bili odbačeni. Povjesničar Martin Duberman piše: "Na desetljeća koja su prethodila stonewallskim neredima ... većina gejeva i lezbijki gleda kao na golemu neolitsku pustoš".[130] Povjesničar Barry Adam primjećuje: "Svaki društveni pokret mora u jednom trenutku izabrati što će zadržati, a što izbaciti iz svoje prošlosti. Koje osobine su rezultat ugnjetavanja, a koje su zdrave i autentične?"[131] Paralelno s jačanjem feminističkog pokreta ranih 1970-ih, uloge butch i femme koje su se razvile u barovima 1950-ih i 1960-ih su odbačene. Lezbijske feministkinje smatrale su butch uloge arhaičnim imitacijama muškog ponašanja.[132][133] Prema povjesničarki Lillian Faderman, neke su žene htjele odbaciti uloge za koje su osjećale da su im nametnute. Ove su se uloge vratile tijekom 1980-ih, ali su dopuštale veću fleksibilnost nego prije Stonewalla.[134]

Michael Bronski ističe "napad na predstonewallsku kulturu", pogotovo na gej šund literaturu (en. gay pulp fiction) za muškarce koja se prestala izdavati. Glavni likovi su često bili ambivalentni u odnosu na svoju seksualnost, te su zbog toga mrzili sami sebe. Knjige su obično imale tragičan kraj, a pisci su gej likove prikazivali kao duboko nesretne alkoholičare. Bronski smatra da razlog nije politička korektnost, već činjenica da je: "gej pokret bio pokret mladih čiji je smisao za povijest u velikoj mjeri određen odbacivanjem prošlosti".[135]

Utjecaj na društvo

Stonewall Inn, 2010.

Neredi koji su izbili kao reakcija na policijsku raciju postali su doslovni primjer borbe LGBT osoba, njihovog "uzvraćanja udarca" i simbolični "poziv na oružje" za mnoge ljude. Povjesničar David Carter smatra da je istinsko nasljeđe stonewallskih nemira "borba za lezbijsku, gej, biseksualnu i transrodnu jednakost koja još uvijek traje".[136] Povjesničar Nicholas Edsall piše:[137]

Wikicitati „Stonewall se uspoređivao s brojnim drugim radikalnim protestima u američkoj povijesti, od bostonske čajanke pa nadalje. Ali najbolja i svakako suvremenija analogija može se napraviti s odbijanjem Rose Parks da se preseli u stražnji dio autobusa u Montgomeryju, u Alabami, u prosincu 1955., što je bio početak modernog pokreta za građanska prava. Samo nekoliko mjeseci od Stonewalla, radikalne gej organizacije i publikacije pojavile su se u mnogim gradovima i sveučilištima diljem Amerike i cijele sjeverne Europe.”

Povjesničari Dudley Clendinen i Adam Nagourney pišu da su prije stonewallskih nemira homoseksualci bili:[138]

Wikicitati „...tajna legija ljudi za koju se znalo, ali je bila otpisivana, ignorirana, ismijavana i prezrena. Imali su prednost koja je istovremeno bila i mana, što nije bio slučaj ni kod jedne druge manjinske grupe u SAD-u. Bili su nevidljivi. Za razliku od Afroamerikanaca, žena, Indijanaca, Židova, Iraca, Talijana, Azijaca, Latinoamerikanaca ili bilo koje druge kulturne skupine koja se borila za poštovanje i jednaka prava, homoseksualci nisu imali fizičkih ili kulturnih oznaka, nisu imali jezik ili dijalekt po kojem bi ih se moglo prepoznati... Ali te noći, po prvi put, uobičajeni pristanak se pretvorio u nasilni otpor... Od te noći životi milijuna gejeva i lezbijki, kao i odnos veće kulture u kojoj su živjeli prema njima, počeo se naglo mijenjati. Ljudi su se počeli pojavljivati u javnosti kao homoseksualci, zahtijevajući poštovanje.”

Stonewallski nemiri nisu bili prvi slučaj borbe protiv policije, ali su postali bitni zbog spleta okolnosti. Lokacija bara je bila važna, jer se nalazio preko puta ureda Village Voicea, a uske krivudave ulice dale su prosvjednicima prednost nad policijom.[112] Mnogi od sudionika i stanovnika Greenwich Villagea su djelovali u političkim organizacijama koje su mogle mobilizirati gej zajednicu nakon pobune. Najznačajniji aspekt stonewallskih nereda je njihovo obilježavanje na Dan oslobođenja ulice Christopher koji je prerastao u godišnje povorke ponosa koje se događaju širom svijeta.[112]

25. godišnjica stonewallske pobune

Sredina 1990-ih bila je obilježena uključivanjem biseksualaca kao zastupljene grupe unutar gej zajednice nakon što su uključeni u platformu "Marša na Washington za jednaka prava i oslobođenje lezbijki, gejeva i biseksualnih osoba" (en. March on Washington for Lesbian, Gay and Bi Equal Rights and Liberation) 1993. godine. Iako su i transrodne osobe tražile da budu uključene, sve je ostalo na "trans-inkluzivnom" jeziku na popisu zahtjeva marša.[139][140] New York je 1994. godine, na 25. obljetnicu stonewallskih nereda, proslavio "Stonewall 25", uz povorku koja je prošla pored sjedišta Ujedinjenih naroda prema Central Parku. Procjenjuje se da je sudjelovalo više od 1,1 milijuna ljudi.[141] Sylvia Rivera je organizirala alternativnu povorku u znak protesta zbog isključivanja transrodnih osoba iz događaja.[4] Posjećenost povorki ponosa značajno je porasla tijekom desetljeća. Većina velikih američkih gradova ima neku vrstu ovakve manifestacije, kao i većina velikih gradova diljem svijeta. Sve jači trend komercijalizacije i pretvaranje povorki u događaje sponzorirane od strane velikih korporacija izaziva zabrinutost zbog oduzimanja autonomije izvornih prosvjeda.[4]

U lipnju 1999. područje oko Stonewalla je upisano u Nacionalni registar povijesnih mjesta zbog svog značaja za LGBT povijest.[142][143] Američko Ministarstvo unutarnjih poslova 10 je Stonewall Inn, ulicu Christopher i okolne ulice proglasilo nacionalnom povijesnom znamenitošću 2000. godine.[144][145]

Američki predsjednik Barack Obama je 2009., 40 godina nakon stonewallskih nemira, proglasio lipanj mjesecom LGBT ponosa, navodeći pobunu kao razlog "da se obveže u ostvarivanju jednakosti pred zakonom za LGBT Amerikance".[146] Obama je spomenuo stonewallske nerede i u svom drugom inauguracijskom govoru 2013. godine, pozivajući na punu ravnopravnost, što je bio prvi slučaj da predsjednik spominje riječ "gej" i LGBT prava u inauguracijskom govoru.[147][148]

Bilješke

  1. 1 U vrijeme kada su se dogodili stonewallski nemiri, homoseksualni seks između odraslih osoba, čak i u privatnosti, bio je krivično djelo u svim saveznim državama SAD-a osim Illinoisa, gdje je sodomija dekriminalizirana 1961. godine: "Odrasla osoba osuđena zbog seksa s drugom odraslom osobom u privatnosti svog doma mogla je dobiti bilo koju kaznu, od manje globe do pet, deset ili dvadeset godina – pa čak i doživotnu zatvorsku kaznu. Godine 1971. dvadeset država je imalo zakone o "seksualnim psihopatima" koji su dozvoljavali zatvaranje osoba na osnovu njihove homoseksualnosti. U Pennsylvaniji i Kaliforniji seksualni prijestupnici su mogli biti zatvoreni u mentalne institucije doživotno, a u sedam država su mogli biti kastrirani."[1] Psihijatri su tijekom 1950-ih i 1960-ih koristili kastraciju, emetike, hipnozu, terapiju elektrošokovima i lobotomiju s ciljem "izlječenja" homoseksualnih osoba.[149][150]
  2. 2 Riječ "gej" (en. gay) se 1960-ih etablirala kao prihvatljivi termin za homoseksualne muškarce jer nije imala kliničke konotacije, za razliku od riječi "homoseksualac" koja se koristila u medicinskom diskursu psiholoških istraživanja. Danas je opće prihvaćena u engleskom govornom području, pa i šire.[151][152] Koristi se i u neutralnom rodnom obliku, kao krovni termin za sve osobe istopolne seksualne orijentacije, ali se sve češće zamjenjuje inkluzivnim akronimom LGBT.[148][153][154]
  3. 3 Svjedok Morty Manford je izjavio: "Po meni, nema nikakve sumnje da su ti ljudi namjerno ostavljeni bez nadzora. Pretpostavljam da je postojala nekakva veza između vlasnika bara i lokalne policije, jer oni zaista nisu htjeli uhititi te ljude. Ali morao se barem dati privid da rade svoj posao."[155]
  4. 4 U godinama nakon nemira, smrt gej ikone Judy Garland nekoliko dana ranije, 22. lipnja 1969., smatrala se značajnim faktorom u neredima, ali nijedan sudionik u subotnjim prosvjedima ne sjeća se da je uopće bilo govora o Garland. Nijedan tiskani izvor ne navodi Garland kao uzrok nereda, iako to sugerira sarkastični rad jednog publicista.[156] Sylvia Rivera se sjeća da je bila tužna i iznenađena odazivom na sahrani Judy Garland u petak, 27. lipnja, te da nije bila raspoložena za izlazak, ali se kasnije predomislila.[157] Bob Kohler, jedan od sudionika, koji je često razgovarao s beskućnicima ovako je komentirao ove navode: "Kada ljudi govore o tome da smrt Judy Garland ima veze s nemirima, to me uvijek razljuti. Djeca s ulice suočavaju se sa smrću svakog dana. Oni ništa nisu mogli izgubiti. Njih nije bilo briga za Judy. Govorimo o djeci koja su imala četrnaest, petnaest ili šesnaest godina. Judy Garland je bila sredovječna dama draga gejevima iz srednje klase. Uvijek se uznemirim zbog toga, jer to trivijalizira cijelu stvar".[158]
  5. 5 Sylviji Riveri su dali Molotovljev koktel (nije bilo očevidaca koji su vidjeli Molotovljev koktel prve noći, iako su bili postavljeni brojni požari), koji je prepoznala samo zato što ih je vidjela na vijestima: "Rekla sam nešto kao: "Što bi ja trebala s ovim učiniti?" Mladić koji mi je dao koktel rekao je: "Pa, ja ću ga zapaliti, a ti ga baci!". Odgovorila sam: "Dobro, ti to zapali, a ja ću baciti, jer ako eksplodira, ne želim da eksplodira kod mene". Teško je objasniti, osim da se jednog dana to moralo dogoditi..."[159]
  6. 6 "Vila" (en. Fairy) je u gej slangu bila riječ za homoseksualne muškarce, posebno one feminizirane, popularna u prvoj polovici 20. stoljeća.[160]
  7. 7 Jedan sudionik nemira je izgubio dva prsta nakon što su mu bila prikliještena vratima automobila, drugi je slomio koljeno. Neki od najviše "feminiziranih mladića" žestoko su pretučeni.[161]
  8. 8 Carter pripisuje bijes u izvještajima Village Voicea fokusu stavljenom na feminizirano ponašanje sudionika, uz isključenje bilo koje vrste hrabrosti. Autor Edmund White tvrdi da su Smith i Truscott pokušavali afirmirati svoju heteroseksualnost tako što su za događaje i ljude koristili pogrdne pojmove.[162]
  9. 9 "Pad ukosnice" (en. Hairpin drop) u gej slengu je značilo nagađati, "bacati" aluzije na nečiju seksualnu orijentaciju.[94]
  10. 10 U SAD-u je Ministarstvo unutarnjih poslova (en. U.S. Department of the Interior), za razliku od većine ostalih zemalja, zaduženo za očuvanje kulturne baštine, okoliša i prirodnih resursa te za vođenje programa koji se odnose na prastanovnike Amerike, teritorijalne poslove i otočna područja SAD-a.[163]

Izvori

  1. 1,0 1,1 Carter 2004, str. 15.
  2. 2,0 2,1 2,2 Duberman 1993, str. 183.
  3. Carter 2004, str. 79–83.
  4. 4,0 4,1 4,2 Pride Marches and Parades, u: Stein, Marc (ur.), Encyclopedia of Lesbian, Gay, Bisexual, and Transgender History in America, Charles Scribner's Sons, New York, 2004., ISBN 978-0684312620 (engl.)
  5. Adam 1987, str. 56.
  6. Edsall 2003, str. 277.
  7. Adam 1987, str. 58.
  8. Edsall 2003, str. 278.
  9. Adam 1987, str. 59.
  10. Edsall 2003, str. 247.
  11. Edsall 2003, str. 310.
  12. Marcus 2002, str. 58–59.
  13. Marcus 2002, str. 24–25.
  14. Adam 1987, str. 62–63.
  15. Adam 1987, str. 63–64.
  16. Marcus 2002, str. 42–43.
  17. Marcus 2002, str. 21.
  18. Gallo 2006, str. 1–5, 11.
  19. Marcus 2002, str. 47–48.
  20. Adam 1987, str. 71.
  21. Marcus 2002, str. 105–108.
  22. Adam 1987, str. 72–73.
  23. 23,0 23,1 Transgender History, Homonormativity, and Disciplinarity, Stryker, Susan; Radical History Review 2008(100), str. 145-157. (engl.)
  24. Faderman, Timmons 2006, str. 1–2.
  25. 25,0 25,1 San Francisco, Boyd, Nan Alamilla, u: Stein, Marc (ur.), Encyclopedia of Lesbian, Gay, Bisexual, and Transgender History in America, Charles Scribner's Sons, New York, 2004. str. 71-78., ISBN 978-0684312620 (engl.)
  26. Edsall 2003, str. 253–254.
  27. Edsall 2003, str. 255–256.
  28. Adam 1987, str. 68–69.
  29. Carter 2004, str. 29–37.
  30. Carter 2004, str. 46.
  31. Duberman 1993, str. 116–117.
  32. Carter 2004, str. 48.
  33. Before Stonewall: Remembering that, before the riots, there was a Sip-In (Prije Stonewalla: Sjećanje na "Sip-In" koji se dogodio prije nereda), Sharyn Jackson, villagevoice.com, 17. lipnja 2008., pristupljeno 27. prosinca 2013. (engl.)
  34. 34,0 34,1 Duberman 1993, str. 181.
  35. Duberman 1993, str. 185.
  36. 36,0 36,1 Carter 2004, str. 68.
  37. Carter 2004, str. 80.
  38. Duberman 1993, str. 182.
  39. 39,0 39,1 Duberman 1993, str. 187.
  40. 40,0 40,1 Duberman 1993, str. 189.
  41. Duberman 1993, str. 188.
  42. Deitcher 1995, str. 70.
  43. Carter 2004. str. 74.
  44. 44,0 44,1 Duberman 1993, str. 192–193.
  45. Carter 2004, str. 124–125.
  46. Teal 1971, str. 4.
  47. 4 Policemen Hurt in 'Village' Raid: Melee Near Sheridan Square Follows Action at Bar (4 policajca ozlijeđena u raciji u 'Villageu': gužva u blizini trga Sheridan uslijedila nakon akcije u baru), The New York Times, 29. lipnja 1969., str. 33.
  48. Carter 2004, str. 1.
  49. Carter 2004, str. 137.
  50. 50,0 50,1 Carter 2004, str. 142.
  51. Carter 2004, str. 147.
  52. Carter 2004, str. 147–148.
  53. Carter 2004, str. 148.
  54. Duberman 1993, str. 196.
  55. Carter 2004, str. 152.-153.
  56. Duberman 1993, str. 197.
  57. Carter 2004, str. 154.
  58. 58,0 58,1 Carter 2004, str. 156.
  59. Carter 2004, str. 160.
  60. Carter 2004,str. 162.
  61. 61,0 61,1 Teal 1971, str.13.
  62. Carter 2004, str. 163-165.
  63. Deitcher 1995, str. 67.
  64. 64,0 64,1 Teal 1971, str. 3.
  65. Carter 2004, str. 175.
  66. Carter 2004, str. 174.
  67. Teal 1971, str. 5.
  68. 68,0 68,1 Teal 1971, str. 6.
  69. Carter 2004, str. 178.
  70. "Christopher Park: Gay Liberation Monument", nycgovparks.org, pristupljeno 30. prosinca 2013. (engl.)
  71. Carter 2004, str. 180.
  72. Carter 2004, str. 181.
  73. Duberman 1993, str. 202.
  74. 74,0 74,1 Teal 1971, str. 14.
  75. Police Again Rout Village Youths: Outbreak by 400 Follows a Near-Riot Over Raid, The New York Times, 30. lipnja 1969., str. 33.
  76. Carter 2004, str. 184.
  77. Carter 2004, str. 185.
  78. Carter 2004, str. 186.
  79. 79,0 79,1 Duberman 1993, str. 204-205.
  80. Carter 2004, str. 191.
  81. Teal 1971, str. 7.
  82. Duberman 1993, str. 205.
  83. Teal 1971, str. 8-9.
  84. Duberman 1993, str. 207.
  85. Duberman 1993, str. 206
  86. Gay Power Comes to Sheridan Square (Gej snaga dolazi na trg Sheridan), Lucian Truscott, Village Voice, str. 1., 3. srpnja 1969., pristupljeno 29. prosinca 2013. (engl.)
  87. Duberman 1993, str. 208.-209.
  88. Carter 2004, str. 203-205.
  89. Carter 2004, str. 205.
  90. Marcus 2002, str. 105-107.
  91. 91,0 91,1 Carter 2004, str. 216-217.
  92. Duberman 1993, str. 210.
  93. Duberman 1993, str. 211.
  94. 94,0 94,1 LaFrank 1999, str. 17.
  95. 95,0 95,1 Teal 1971, str. 19.
  96. Clendinen, Nagourney 1999, str. 31.
  97. Duberman 1993, str. 216.
  98. Carter 2004, str. 220-221.
  99. Clendinen, Nagourney 1999, str. 40.
  100. 100,0 100,1 Carter 2004, str. 242.
  101. Duberman 1993, str. 235.
  102. Carter 2004, str. 220.
  103. Clendinen, Nagourney 1999, str. 50-51.
  104. Carter 2004, str. 245-246.
  105. Carter 2004, str. 238-239.
  106. Teal 1971, str. 106-108.
  107. Clendinen, Nagourney 1999, str. 62-64.
  108. 108,0 108,1 Thousands of Homosexuals Hold A Protest Rally in Central Park (Tisuće homoseksualaca održalo prosvjedni skup u Central Parku), Lacey Fosburgh, nytimes.com, 29. lipnja 1970., pristupljeno 28. prosinca 2013. (engl.)
  109. 109,0 109,1 LaFrank 1999, str. 20.
  110. Duberman 1993, str. 278-279.
  111. Stonewall Riots: The Beginning of the LGBT Movement (Stonewallski neredi: početak LGBT pokreta), civilrights.org, 22. lipnja 2009., pristupljeno 28. prosinca 2013. (engl.)
  112. 112,0 112,1 112,2 Movements and Memory: The Making of the Stonewall Myth (Pokreti i sjećanje: stvaranje mita o Stonewallu), Armstrong, Elizabeth A., Crage, Suzanna M; American Sociological Review 2006(71), str. 724-751. Page white acrobat.png(PDF) (engl.)
  113. Cain 2007, str. 90-91.
  114. Carter 2004, str. 245-246.
  115. Clendinen, Nagourney 1999, str. 25.
  116. LaFrank 1999, str. 21.
  117. What made Stonewall Different (Što je Stonewall učinilo drukčijim), Carter, David; The Gay & Lesbian Review Worldwide 2009(16) str. 3-11. (engl.)
  118. Adam 1987, str. 82.
  119. Marcus 2002, str. 152-155.
  120. Clendinen, Nagourney 1999, str. 171-172.
  121. Duberman 1993, str. 236.
  122. Marcus 2002, str. 156.
  123. Adam 1987, str. 90-91.
  124. Faderman 1991, str. 211-212.
  125. Williams, Retter 2003, str. 121.
  126. Marcus 2002, str. 146-147.
  127. Cain 2007, str. 65.
  128. Cain 2007, str. 275.
  129. Fejes 2008, str. 214.
  130. Duberman 1993, str. xv.
  131. Adam 1987, str. 93.
  132. Adam 1987, str. 94.
  133. Faderman 1991, str. 232.
  134. Faderman 1991, str. 210, 266.
  135. Bronski 2003, str. 12, 16.
  136. Carter 2004, str. 266.
  137. Edsall 2003, str. 333.
  138. Clendinen, Nagourney 1999, str. 12.
  139. Schalger, Neil (ur.), Gay and Lesbian Almanac, St. James Press, Detroit, 1997. str. 22–23., ISBN 1-55862-358-2 (engl.)
  140. The 20th Anniversary of the LGBT March on Washington: How Far Have We Come? (20. obljetnica LGBT marša na Washington: Koliko daleko smo došli?), Nadine Smith, huffingtonpost.com, 25. travnja 2013., pristupljeno 28. prosinca 2013. (engl.)
  141. LaFrank 1999, str. 22.
  142. Stonewall, Gay Bar That Made History, Is Made a Landmark (Stonewall, gej bar koji je ušao u povijest, proglašen spomenikom), David W. Dunlap, nytimes.com, 26. lipnja 1999., pristupljeno 29. prosinca 2013. (engl.)
  143. NRHP - New York, nationalregisterofhistoricplaces.com, pristupljeno 30. prosinca 2013. (engl.)
  144. Workforce Diversity: The Stonewall Inn, National Historic Landmark, nps.gov, pristupljeno 30. prosinca 2013. (engl.)
  145. Gay Landmark Locations: Stonewall, San Francisco's City Hall Then And Now (Lokacije gej znamenitosti: Stonewall i gradska vijećnica San Francisca onda i sada), Kristen Droesch, huffingtonpost.com, 27. listopada 2013., pristupljeno 29. prosinca 2013. (engl.)
  146. Lesbian, Gay, Bisexual, and Transgender Pride Month, 2009 (Mjesec lezbijskog, gej, biseksualnog i transrodnog ponosa, 2009.), whitehouse.gov, 1. lipnja 1999., pristupljeno 29. prosinca 2013. (engl.)
  147. First inaugural use of the word 'gay' (Prva upotreba riječi "gej" u inauguracijskom govoru), Kevin Robillard, politico.com, 21. siječnja 2013., pristupljeno 29. prosinca 2013. (engl.)
  148. 148,0 148,1 Obama Inauguration Speech Makes History With Mention Of Gay Rights Struggle, Stonewall Uprising (Obamin inauguracijski govor ušao u povijest spominjanjem borbe za gej prava i stonewallske pobune), huffingtonpost.com, 21. siječnja 2013., pristupljeno 29. prosinca 2013. (engl.)
  149. Katz 1976, str. 181-197.
  150. Adam 1987, str. 60.
  151. Definition of gay in English, oxforddictionaries.com, pristupljeno 30. prosinca 2013. (engl.)
  152. Haggerty, George E. (ur.), Encyclopedia of Gay Histories and Cultures, Garland, New York, 2000. str. 362-363., ISBN 0-8153-1880-4 (engl.)
  153. LGBT Terms and Definitions, umich.edu, pristupljeno 30. prosinca 2013. (engl.)
  154. GLAAD Media Reference Guide - Offensive Terms To Avoid, glaad.org, pristupljeno 30. prosinca 2013. (engl.)
  155. Marcus 2002, str. 128.
  156. Carter 2004, str. 260.
  157. Duberman 1993, str. 190-191.
  158. Deitcher 1995,str 72.
  159. Deitcher 1995,str 67.
  160. Haggerty, George E. (ur.), Encyclopedia of Gay Histories and Cultures, Garland, New York, 2000. str. 301-302., ISBN 0-8153-1880-4 (engl.)
  161. Duberman 1993, str. 201–202.
  162. Carter 2004, str. 201.
  163. About Interior (O ministarstvu), doi.gov, pristupljeno 29. prosinca 2013. (engl.)

Literatura

  • Adam, Barry, The Rise of a Gay and Lesbian Movement, G. K. Hall & Co., 1987., ISBN 0-8057-9714-9 (engl.)
  • Bronski, Michael (ur.), Pulp Friction: Uncovering the Golden Age of Gay Male Pulps, St. Martin's Griffin, 2003., ISBN 0-312-25267-6 (engl.)
  • Cain, Paul, Leading the Parade: Conversations with America's Most Influential Lesbians and Gay Men, Scarecrow Press, Inc., 2007., ISBN 0-8108-5913-0 (engl.)
  • Carter, David, Stonewall: The Riots that Sparked the Gay Revolution, St. Martin's Press, 2004., ISBN 0-312-34269-1 (engl.)
  • Clendinen, Dudley; Nagourney, Adam, Out for Good, Simon & Schuster, 1999., ISBN 0-684-81091-3 (engl.)
  • Deitcher, David (ur.), The Question of Equality: Lesbian and Gay Politics in America Since Stonewall, Scribner, 1995., ISBN 0-684-80030-6 (engl.)
  • Duberman, Martin, Stonewall, Penguin Books,1993., ISBN 0-525-93602-5 (engl.)
  • Edsall, Nicholas, Toward Stonewall: Homosexuality and Society in the Modern Western World, University of Virginia Press, 2003., ISBN 0-8139-2211-9 (engl.)
  • Faderman, Lillian, Odd Girls and Twilight Lovers: A History of Lesbian Life in Twentieth Century America, Penguin Books, 1991., ISBN 0-14-017122-3 (engl.)
  • Faderman, Lillian; Timmons, Stuart, Gay L.A.: A History of Sexual Outlaws, Power Politics, and Lipstick Lesbians, Basic Books, 2006., ISBN 0-465-02288-X (engl.)
  • Fejes, Fred, Gay Rights and Moral Panic: The Origins of America's Debate on Homosexuality, Palgrave MacMillan, 2008., ISBN 1-4039-8069-1 (engl.)
  • Gallo, Marcia, Different Daughters: A History of the Daughters of Bilitis and the Rise of the Lesbian Rights Movement, Seal Press, 2006., ISBN 1-58005-252-5 (engl.)
  • Katz, Jonathan, Gay American History: Lesbians and Gay Men in the U.S.A. Thomas Y. Crowell Company, 1976., ISBN 0-690-01165-2 (engl.)
  • LaFrank, Kathleen (ur.), "National Historic Landmark Nomination: Stonewall", U.S. Department of the Interior: National Park Service, 1999. Page white acrobat.png(PDF) (engl.)
  • Marcus, Eric, Making Gay History, HarperCollins Publishers, 2002., ISBN 0-06-093391-7 (engl.)
  • Teal, Donn, The Gay Militants, St. Martin's Press, 1971., ISBN 0-312-11279-3 (engl.)
  • Williams, Walter; Retter, Yvonne (ur.), Gay and Lesbian Rights in the United States: A Documentary History, Greenwood Press, 2003., ISBN 0-313-30696-6 (engl.)
  • Witt, Lynn; Thomas, Sherry; Marcus Eric (ur.), Out in All Directions: The Almanac of Gay and Lesbian America. New York, Warner Books, 1995., ISBN 0-446-67237-8 (engl.)

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Stonewallski nemiri