P/B Daksa

Daksa
Državna pripadnost:
Brodogradilište John Readhead & Sons, South Shields, UK
Porinuće 1911.
Preimenovan 1916. u Santa Rosa[1]
1923. u Daksa[1]
Status potonuo 26. siječnja 1930.
Matična luka Dubrovnik
Glavne osobine
Dužina 113,4 m
Širina 15,7 m
Visina 7,65 m
Pogon 2400 KS[2]
Brzina 11 čvorova[2]
Kapacitet 7500 t tereta [2]
Posada 38[2]

P/B Daksa je bio hrvatski teretni parobrod. Bio je jedan od najsuvremenijih i najvećih brodova u Hrvatskoj i u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji. Nastradao je u olujnom nevremenu 26. siječnja 1930. godine. Poginulo je svih 38 članova posade kod rta Finisterre. Brodom je zapovijedao kap. Vlaho Baletin. Tragedija Dakse bila je prva i najveća pomorska nesreća u povijesti hrvatskog parobrodarstva.

Karakteristike

Izgradnja je počela 30. siječnja 1911., a dovršen je ožujka 1911. godine kao novogradnja br. 417.[1] Bio je dimenzija 372,0 x 51,5 x 25,1 stopa,[1] odnosno 112,4 i široka 15 metara[2] /113,4 x 15,7 x 7,65 m [3] i . Brod je bio čelične konsrukcije.[1] Građen je u uglednome brodogradilištu John Readhead & Sons u South Shieldsu, u gradilištu West Yard.[1] Brod je mogao ukrcati 7500 tona tereta.[1] Pokretao ga je stapni parni stroj od 2400 KS kojim je mogao postići brzinu od 11 čvorova što je bilo brzo za ona vremena,[2] propulzije na jedan propeler.[1] Motor je proizveo John Readhead & Sons.[1] Motor je bio jedan trocilindarski (26, 43 & 71 x 48ins)[1] trostruki ekspanzijski,[3] 398 nominalnih konjskih snaga (nhp).[3]

Kapetanski most je visok i otvoren, brod je imao paludno nadgrađe i okomito odsječeni pramac.[4] Za prirodnu ventilaciju bilo je šest vjetrolovki uz dimnjak te još devetnaest raspoređeno duž palube.[4] U zdencu broda bile su dvije dizalice za ugljen, prekrižene i zakačene, za čije su pokretanje dizalica služila parna vitla za njihovo pokretanje.[4] Imao je i dva jarbola bez jedara.[4]

Kupac je bila Navigazione a Vap Unione (Unione Raguseo) iz Dubrovnika[1] i plovio je pod austro-ugarskom zastavom.[4] Kolovoza 1914. kad je bio u Gibraltaru odobreno mu je razdoblje počeka.[1] Kad je Italija objavila rat Austro-Ugarskoj 23. svibnja 1915., zaplijenila je brod dok je bio u Genovi.[1] Vlasnik je postala državna Ferrovie dello Stato iz Napulja.[1] 1916. godine brod je promijenio ime u Santa Rosa i sljedećih sedam godina plovio je za Talijane.[1] Godine 1923. došao je u vlasništvo hrvatskog brodara Dubrovačke parobrodarske plovidbe i promijenio je ima u Daksa.[1]

Siječnja 1930. u tuniškoj luci La Goulette preuzeo je teret željezne rudače i 19. siječnja zaplovio put Rotterdama. Biskajskim zaljevom divljale su oluje, što nije zabrinjavalo zapovjedništvo. More, nebo i vjetar bivali su sve gori i gori. Brojni su brodovi zatrpali obalne radijske postaje pozivima pomoć. Nebo je bilo posve crno, silovita grmljavina, golemi valovi, a vjetar je udarao brzinom od 120 čvorova. 24. siječnja u 13.07 telegrafist s Dakse poslao je SOS kad je jedan golemi val probio pokrov na skladištu broj 1, nakon čega ga je punilo more. Nepuni sat poslije u 13.58 opozvali su poziv u pomoć. Dva sata poslije, u 15.19 opet su poslali poziv u pomoć i to je bio posljednje što se čulo s Dakse. Poginulo je svih 38 članova posade koji su bili iz Dubrovnika, Hvara, Brbinja, Sukošana, Splita, Paga, Vranjica, Baške Vode, Kukljice, Stona, Privlake i dr.[2]

Pretpostavlja se da je bio 11 nautičkih milja sjeverozapadno od Viga u Španjolskoj, nadomak rtu Finisterre. [2]

Već dva dana nakon brodoloma ukazali su se tragovi s Dakse. Ribari iz portugalskih gradića Viane do Castelo i Castela do Neire 28. siječnja 1930. naišli su na ostatke djelova zapovjedničkog mosta, čamaca, pojaseva za spašavanje, kolute za spašavanje i mali čamac s natpisom Dubrovnik. [5]

Postoje razna mišljenja o razlozima nesreće. Prema jednima, Daksa je bio stariji brod koji nije izdržao manevar prilikom okretanja, jer su se i na novim brodovima krivile i pucale zakovice, i da je kapetan bio mlad i neiskusan za vođenje broda u olujnim uvjetima. Iskusni kapetan s broda Tomislav koji je primio SOS, radijski je savjetovao kapetana Dakse neka okrene brod prema Vigu jer će mu tad valovi biti u krmu i onda s nevremenom neće biti problema doploviti do Viga gdje će biti sigurni, samo mora paziti prilikom manevra pri okretaju. Uslijedio je novi poziv i kapetanu Tomislava rekli su da su se okrenuli i da su pukli. Kapetan Dakse uspio je još samo pozdraviti i to je bilo posljednje što se ikad čulo s Dakse. Mišljenja su bila da je Daksin kapetan uspio okrenuti brod prema Vigu i dobio nevrijeme u krmu i time mirnu plovidbu. Stvorio se privid smirenja nevremena, kapetan je vjerojatno pogrešno ocijenio da se nevrijeme smiruje i zatim pogrešno ocijenio da može opet okrenuti brod. Drugi okretaj nije izdržao i prelomio se.[6]

Poginuli

Poginuli su:[7] zapovjednik Vlaho Baletin (1900.), Dubrovnik; 1. časnik Frano Glavinić (1901.), Ston; 2. časnik Vojislav Zečević (1894.), Livno; 3. časnik Nikola Kolumbić (1902.), Starigrad; kadet Petar Davidović (1904.), Kaluđerac (Budva); radio-telegrafist Anđelko Seidl (1904.), Maribor; vođa palube Ante Srzić (1874.), Makarska; tesar Šimun Puratić (1896.), Sumartin; kormilar Nikola Bilić (1904.), Hvar; kormilar Mato Bibić (1895.), Hvar; kormilar Juraj Karković (1907.), Hvar; kormilar Ivan Lakoš (1891.), Kaprije; mladić palube Filip Orlić (1910.), Vinišće (Split); mladić palube Ivan Bašić (1905.), Vinišće; mladić palube Ivan Škoda (1906.), Poljana (Pag); 1. strojar Viktor Zorović (1889.), Pag; 2. strojar Antun Depolo (1887.), Dubrovnik; 3. strojar Jakša Drago (1909.), Split; strojarski pomoćnik Ante Bilić (1907.), Vranjic; strojarski pomoćnik Fran Janžeković (1911.), Gorica (Split); vođa stroja Ante Kaleb (1889.), Bribinj; ložač Jozo Glavan (1889.), Privlaka (Biograd); ložač Danijel Marijan (1906.), Veli Iž Veli; ložač Vice Fuzl (1888.), Bribinj; ložač Antun Jadrić (1880.), Seget; ložač Šime Jerak (1895.), Sukošan; ložač Franjo Mikin (1888.), Betina; ložać Jure Radić (1889.), Baška Voda; ložač Antun Staničić (1894.), Baška Voda; ugljenar Mato Cvitanić (1908.), Bol; ugljenar Ivan Lukić (1900.), Bribinj; ugljenar Božidar Radovčić (1907.), Kaprije; konobar Roko Pesušić (1887.), Rava; sobar Antun Pein (1911.), Dubrovnik; sobar Frano Jojo (1912.), Kukljica; mali Antun Pesušić (1907.), Soline (Veli Rat); kuhar Blaž Maribožić (1909.), Mravinci (Šibenik); mali kuhinje Jakob Tudorović (1913.), Naviđani (Biograd)

Izvori

Vanjske poveznice