Ovčara

Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Ovčara. Za naselje u općini Levanjska Varoš, Hrvatska, pogledajte Ovčara (Levanjska Varoš).
Ovčara na karti Hrvatska
Ovčara
Ovčara
Ovčara, mjesto masovne grobnice

Ovčara, odnosno pokolj u Vukovaru, je bio ratni zločin kojeg su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi u noći sa 20. na 21. studenog 1991. tijekom srpske okupacije Vukovara kada je ubijeno između 255[1] i 264 civila i vojnika[2], većinom Hrvata, koji su, dok su još uglavnom tada bili pacijenti, deportirani iz vukovarske bolnice, odvezeni u logor te potom smaknuti u divljini.[3][4][5][6] To je najveći pojedinačni pokolj Domovinskog rata. Imena ubijenih uključuju jednu ženu, jednog 77-godišnjeg muškarca te jedan 16-godišnji dječak. 23 žrtve bile su starije od 49 godina. Među žrtvama su i francuski ratni dobrovoljac Jean-Michel Nicolier i novinar Siniša Glavašević.[7] Na Ovčari nisu ubijeni isključivo Hrvati, već i više Srba branitelja grada, više Bošnjaka, Mađara, kao i jedan Francuz i Nijemac a među ubijenima je i nećak generala JNA Andrije Rašete, koji nije nosio to prezime, a u bolnici je izdavao lijekove.[8]

Ovčara je ime farme 5 km istočno od grada Vukovara, danas poznate po srpskom logoru u vrijeme Domovinskog rata.

Povijest

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bitka za Vukovar

Vukovarska bolnica iz koje su deportirani svi prebivatelji u studenom 1991.
Spomen ploča na Ovčari na mjestu gdje su 20. studenog 1991. godine ubijeni vukovarski zatočenici

Ovčara je farma u sklopu VUPIK-a i njenom dijelu gdje su hangari za skladištenje. U tom dijelu Ovčare napravljen je koncentracijski logor, jer su ti hangari ograđeni sa svih strana i lako se čuvaju. Ovčara je otvorena početkom listopada 1991. godine i kroz logor je prošlo 3000-4000 zatočenika. Hangari su zidani, a s prednje strane su visoka klizna vrata na kojima su i mala vrata za ulaz osoba, dok velika služe za ulaz osoba. Tu su počinjeni razni ratni zločini, jer su na par kilometara u blizini srpska sela i svi uniformirani agresori su došli na Ovčaru, kao i Velepromet da se namire za svoja stradanja u agresiji na RH.

Padom Vukovara, obični hrvatski civili grada sklonili su se u vukovarskoj bolnici te su, zadjedno sa tamošnjim pacijetnima, koji su nastradali od 3-mjesečnog granatiranja grada, vjerovali da će biti sigurno evakuirani pod nadzorom međunarodnih promatrača.[2] Kada je srpska vojska stigla do bolnice, nastala je kaotična situacija jer su vojnici upali u instituciju i postali agresivni prema ranjenicima.[9] Srpska vojska deportirala je 400 prebivatelje bolnice u autobusima do logora Ovčara.[2] Razulareni, pijani uniformirani pripadnici Teritorijalne obrana, JNA (pod zapovjedništvom Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina i drugih), četnici, šešeljevci, arkanovci i drugi činili su strahote u logoru, premlaćujući, maltretirajući i terorizirajući zarobljenike.[2] Zarobljenici su na kraju odvedeni na strijeljanja. Dok su u hangare dolazili uniformirane osobe s bejzbol palicama, motkama, lancima, kundacima, i non-stop udarali zatočenike među njima je bio tadašnji gradonačelnik Vukovara Srbin Slavko Dokmanović, koji je sudjelovao u batinjaju. Dokmanović je za ova nedjela izveden pred haški sud.[10].

Ne zna se kakva su bila ispitivanja, jer tko je odveden na ispitivanje nije se vratio. Ili je ubijen ili se vodi kao nestao.

Zlostavljanju su podlegla četiri zatvorenika u samim skladištima (Kemo, Damjan, Željko i Siniša), a ostali zatočenici su u skupinama 10 do 20 osoba odvoženi do jaruge, udaljene otprilike oko 900 metara od puta Ovčara - Grabovo. Tu su 20. studenoga 1991. ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu. Žrtve su bile uglavnom ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice.

Pokušaj osporavanja

Kako bi pokušale ublažiti ili prebaciti krivicu pokolja na drugu stranu, često se navodilo da su se u vukovarskoj bolnici, prije prebacivanja zarobljenika u logor, osim ranjenika skrivali i neki zdravi hrvatski vojnici.[11] Međutim, takve su izjave ocijenjene kao pokušaj nijekanja odgovornosti i demagaogije jer, iako je doista utvrđeno da su se neki neki vojnici skrivali u bolnici,[12] to ni na koji način ne opravdavaju istrebljenje gotovo cijelog osoblja bolnice.

Ekshumacije i sjećanje na žrtve

U rujnu i listopadu 1996. započele su ekshumacije iz masovne grobnice koje je trajalo 40 dana. Ekshumirano je 200 tijela, a do srpnja 2006. identificirane su 194 osobe, ubijene u dobi od 16 do 77 godina. 60-ak osoba se još smatra nestalima, ali je njihova sudbina izvjesna.

Hrvatska je 1996. objavila planove za gradnju prvog spomenika stradalima u Domovinskom ratu, i to u Ovčari. Slavomir Drinković je napravio i otkrio spomenik 29. prosinca 1998., u obliku sivog obeliska sa grlicom, na kojem piše:

"U spomen 200 ranjenih hrvatskih branitelja i civila iz vukovarske bolnice koji su smaknuti u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku."

Također postoji spomen centar blizu mjesta pokolja.[13]

Hangar Ovčara

Dr. Vesna Bosanac, nekadašnja ravnateljica vukovarske bolnice, svjedočila je pred Međunarodnim sudom u Haagu o tromjesečnim neselektivnim zračnim i topničkim napadima JNA na Vukovar i samu bolnice od 15. kolovoza do 18. studenoga 1991. u kojem je "praktično srušen cijeli grad", te o dramatičnoj situaciji u bolnici u čijem je podrumu u neizdrživim uvjetima pomoć pružana stotinama ranjenika i bolesnika, te brojnim civilima koji su se posljednih dana prije pada u nju sklonili. Na upit je li bolnica izravno granatirana i s kojih položaja, dr. Bosanac je potvrdila da je "od 15. kolovoza do 18. studenoga svakodnevno na bolnicu padalo između 80 i 90 avionskih bombi, granata i drugih projektila", iako su na krovu i u dvorištu bili istaknuti veliki znakovi Crvenog križa. Potvrdila je da je bolnica granatirana s položaja JNA južno od Vukovara, te iz tenkova ukopanih s lijeve, srbijanske, obale Dunava, kao i da je bombardirana iz zraka, pri čemu je opisala incident iz listopada s bombom koja je probila sve etaže bolnice i neksplodirana završila na krevetu jednog pacijenta u podrumu. Tužitelj Marks Moore je na početku njezinog iskaza prikazao video snimke iz bolnice od 20. studenoga 1991., na kojima su hodnici u prizemlju i podrumsko stepenište ispunjeni stotinama civila koji su u njoj potražili utočište, očekujući da će biti evakuirani pod nadzorom međunarodnih promatrača. Na snimci su i podrumske prostorije ispunjene krevetima s ranjenicima i bolesnicima, od kojih su neki ležali i na podu. Dr. Bosanac je naglasila kako je "kompletna medicinska dokumentacija nakon okupacije odnesena iz bolnice", te zatražila da ICTY zatraži njezin povratak, naznačivši da se navodno nalazi na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu.[14]

Tadićeva isprika

4. studenog 2010. srbijanski predsjednik Boris Tadić posjetio je, uz pratnju hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, Ovčaru, gdje se poklonio žrtvama. Tadić je prvi predsjednik Srbije koji je došao odati počast stradalima na tom mjestu. Okupljeni Vukovarci spontano su zapljeskali kad je Tadić zakoračio na obalu. Najprije je otišao na sastanak u Gradsko poglavarstvo, gdje je predao dokumente nestale iz vukovarske bolnice 1991. Dvojica predsjednika potom su se vratila u Vukovar. U palači Srijem dočekala ih je predsjednica Vlade Jadranka Kosor.[15][16] Nakon tog sastanka Josipović i Tadić iz Vukovara su se uputili u Paulin Dvor, mjesto nedaleko od Osijeka. U svojem govoru Tadić je izjavio:

"Ovdje sam da, poklanjajući se žrtvama, još jedanput uputim riječ isprike, da iskažem žaljenje i stvorim mogućnost da Srbija i Hrvatska okrenu novu stranicu povijesti, da se stvore mogućnosti da naša djeca budu rasterećena njezina bremena, da uspostavim politiku dobrosusjedsva i suradnje, koja otvara ljudima mogućnosti - politiku koja je sasvim suprotna politici 90-ih."[17]

Presude

Spomen dom Ovčara: osobne stvari jednog od žrtava
Slike žrtava u spomen domu Ovčara

27. rujna 2007. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osudio je Milu Mrkšića na 20 godina zatvora zbog ubojstva i mučenja civila, dok je Veselin Šljivančanin osuđen na pet godina zatvora zbog dokazanih optužbi za mučenje. Međutim, 2009., kada je Šljivančanin trebao biti pušten iz zatvora, sudac Theodor Meron mu je utrostručio kaznu sa 5 na 17 godina te ga vratio natrag u zatvor.[18] 2010., osuđen je na 10 godina zatvora. Željko Ražnatović "Arkan" je također optužen za masakr, ali je poginuo prije pokretanja postupka. Četvrti optuženik, Slavko Dokmanović, nekadašnji predsjednik općine Vukovara, počinio je samoubojstvo u pritvoru u Haagu 1998. Miroslav Radić oslobođen je optužbi.[19]

Vojislav Šešelj je također optužen da je zapovijedao ili potaknuo vojnike da počine masakr.[20]

Međunarodni sud je naveo sljedeće o događajima na Ovčari:

"Otprilike 21. studenog 1991., srpske vojne snage odstranile su otprilike 255 Hrvata i ostalih ne-Srba iz vukovarske bolnice nakon srpskog zauzimanja grada. Žrtve su deportirane u farmu Ovčara, otprilike 5 km južno od Vukovara. Tamo su članovi srpske vojske tukli i mučili žrtve satima. Navečer 21. studenog 1991., vojnici su deportirali žrtve u skupinama po 10-20 do udaljene lokacije za smaknuća, između Ovčare i Grabova, gdje su ih strijeljali i ubili. Njihova tijela su zakopana u masovnoj grobnici."[1]

U pravomoćnoj presudi protiv Mile Mrkšića 2009., Međunarodni sud je naveo sljedeće:

"Nakon što je Mrkšić naredio JNA da se povuče sa Ovčare, zarobljenici su ostavljeni u rukama pripadnika paravojske koji su gajili krajnju mržnju prema svojem neprijatelju, Hrvatskoj vojsci, dopuštajući im da se njihova želja za osvetom ostvari bez suzdržavanja. Zarobljenici su udaljeni iz hangara, odvedeni u grupama od po 10-20 muškaraca u kamionu do lokacije gdje je iskopana velika jama, a potom je najmanje 194 od njih smaknuto a njihovi leševi su ostali zakopani u masovnoj grobnici te ostali neotkriveni nekoliko godina."[21]

4. prosinca 2003., tužiteljstvo za ratne zločine Srbije optužilo je Miroljuba Vujovića i 15 drugih osoba za ratni zločin protiv vojnih zarobljenika u Ovčari. 2004., dodatno su optuženi i Milan Lazunčanin te Predrag Dragović. Svih 18 optužbi spojene su u jedan slučaj. U optužnici se navodi:

Optuženicima se stavlja na teret da su na poljoprivrednom dobru Ovčara kod Vukovara, kao pripadnici Teritorijalne obrane (u daljnjem tekstu TO) Vukovara koja je bila u sastavu tadašnje Jugoslavenske Narodne Armije (u daljem tekstu JNA), i dobrovoljačkog odreda “Leva supoderica”, u vremenu od 20. studenoga do 21. studenoga 1991. godine, od popodnevnih do ranih jutarnjih sati, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba...organizirali i naredili, odnosno počinili ubojstva i nečovječno postupali prema pripadnicima oružanih snaga i drugim osobama koje pripadaju u oružane snage, odnosno prate oružane snage, iako neposredno ne ulaze u njihov sastav, a kojim djelima su povrijedili osobno dostojanstvo 192 osobe, i s izravnom ih namjerom (stari naziv “izravni umišljaj") lišili života i zakopali na poljoprivrednom dobru Ovčara kod Vukovara, čime su izvršili kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 144. KZ SFRJ.[22]

Optuženi Ivan Antasijević priznao je zločin:

Nakon sat vremena je vidio izvođenje još jedne grupe od 30-40 zarobljenika. U hangaru je tada bilo još 60, 70, zarobljenika. S tom grupom su išli pokojni Zorić, pripadnik TO Vukovar, i jedan od svjedoka - suradnika. Zorić je sa zarobljenicima ušao u prikolicu traktora. Čuo je da zarobljenici trebaju ići u sabirni centar u «Veleprometu» pa je i on ušao u prikolicu. Nakon 15-ak minuta traktor je stao, rečeno im je da iziđu. Kad je izišao, vidio je 40-50 osoba u uniformi, stajali su pored velike jame, u kojoj su ležala tijela do tada strijeljanih zarobljenika. Nije poznavao osobe u uniformi. Vidio je kako je formiran strijeljački stroj, da su zarobljenici ubijani s udaljenosti od 2-3 m. Bili su u grupama od 7–8 zarobljenika, postrojenih ispred jame, licem okrenuti prema jami. Jedan od zarobljenika je pokušao pobjeći iz prikolice, no ubili su ga. Optuženik je bio šokiran prizorom, cijelo vrijeme stajao je sa strane. „Topola“ ga je udario u leđa, uhvatio za ruku i doveo do sredine jame, naredivši mu: „Stani tu, moraš pucati na svoje“. Optuženik je pod uperenom puškom u leđa bio prisiljen pucati u zarobljenika ispred sebe.[22]

Sudski postupak završio je 2005. kada je 15 optuženih proglašeno krivima te dobilo zatvorske kazne od 5 do 20 godina. Međutim, srpski vrhovni sud poništio je presudu i vratio cijeli slučaj na ponovno suđenje.[23][24]

2008., srpska policija uhitila je Milorada Pejića zbog sumnje u sudjelovanju u zločinima u Ovčari.[25]

U ponovljenom postupku 2009., prvooptuženi i nekadašnji komandant Teritorijalne obrane Vukovara Miroljub Vujović osuđen je na 20 godina zatvora. Istu zatvorsku kaznu dobili su i drugooptuženi Stanko Vujanović, Predrag Milojević, Đorđe Šošić, Miroslav Đanković, Ivan Atanasijević i Saša Radak. Milan Lančužanin i Predrag Dragović, koji su u prvom postupku osuđeni na po 20 godina zatvora, u ponovljenom postupku osuđeni su na 6, odnosno 5 godina zatvora. Milan Vojinović osuđen je na 15 godina zatvora, Jovica Perić na 13, a Goran Mugoša na pet godina. Jedina žena među optuženima, Nada Kalaba, kao i u prvom postupku, osuđena je na devet godina zatvora. Optužbe su oslobođeni Vujo Zlatar, Predrag Madžarac, Marko Ljuboja i Slobodan Katić, kao i Milorad Pejić.[26][27]

Imena ubijenih i nestalih žrtava Ovčare

Vidi još

Galerija

Izvori

  1. 1,0 1,1 Indictment against Milosevic and others, BBC, 29 October, 2001
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 U.N. tribunal to rule in Vukovar massacre case, Reuters, 25-09-2007. Preuzeto 2009-08-01.
  3. Eugene Brcic Croats bury victims of Vukovar massacre, The Independent, 29 June 1998. Preuzeto 2009-08-01.
  4. Memorandum On Charges Against Indictees Currently Living in Serbia. Human Rights Watch (1. travnja 2001.) pristupljeno 5. studenoga 2010.
  5. Serb war crime suspects surrender. CNN (15. svibnja 2002.) pristupljeno 5. studenoga 2010.
  6. Robert Mackey (4. studenoga 2010.). Near Vukovar, Serbia’s President Apologizes. New York Times pristupljeno 21. studenoga 2010.
  7. Amnesty International Calls for Justice for Sinisa Glavasevic and Other Victims of Unlawful Execution in Vukovar; Amnesty International, 1997. Preuzeto 2009-08-01.
  8. Večernji list: Davor Ivanković: Na Ovčari su ubijeni i Srbi, ali i francuski i njemački dobrovoljci, 18. studenoga 2010. Preuzeto 21. studenoga 2010.
  9. Kiper: Evakuacija iz vukovarske bolnice bila je kaotična, Nacional, 28-03-2006
  10. icty: Dokmanović case
  11. Vlada SAO tražila sve zarobljenike, B92, 17-12-2004
  12. Two ex-officers convicted over Vukovar massacre, Reuters, 27-09-2007
  13. Memorial Centre Ovčara Preuzeto 2009-08-01.
  14. Dr. Vesna Bosanac svjedočila u Haagu, Legalis. Preuzeto 2009-08-01.
  15. Serb leader Tadic apologises for 1991 Vukovar massacre. BBC News (4. studenoga 2010.) pristupljeno 4. studenoga 2010.
  16. Serb President Apologizes for 1991 Vukovar Massacre. Turkish Weekly (4. studenoga 2010.) pristupljeno 4. studenoga 2010.
  17. Branimir Bradarić, Marko Špoljar (4. studenoga 2010.). Tadić na Ovčari: Upućujem riječi isprike i iskreno žaljenje. Večernji list pristupljeno 4. studenoga 2010.
  18. UN court increases Serb officer's sentence for Vukovar massacre, France 24, 05/05/2009. Preuzeto 2009-08-01.
  19. Two jailed over Croatia massacre, BBC News, 27 September 2007, accessed 28 September 2007
  20. Vojislav Seselj Indictment, ICTY. Preuzeto 2007-04-01.
  21. Prosecutor vs. Mile Mrksic and Veselin Sljivancanin - Verdict (odjeljak 378). ICTY (5. svibnja 2009.) pristupljeno 4. studenoga 2010.
  22. 22,0 22,1 Crime in Ovčara (Miroljub Vujović et al. case). Centar za mir (2009) pristupljeno 10. prosinca 2010.
  23. B92: Ovčara trial continues in Belgrade B92. Preuzeto 2009-08-01.
  24. Serbian Court Finds 14 Guilty in '91 Massacre of Croatians, New York Times 2005-12-13. Preuzeto 2009-08-01.
  25. British locksmith Milorad Pejic faces trial over Vukovar massacre Times Online. Preuzeto 2009-08-01.
  26. Presude za zločin na Ovčari. B92 (12. ožujka 2009.) pristupljeno 18. kolovoza 2010.
  27. Za pokolj na Ovčari 193 godine. e-Zadar (12. ožujka 2009.) pristupljeno 18. kolovoza 2010.

Bilješke

  • Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logoraša (Javna ustanova).
  • Izvor podataka: Privremena evidencija Uprave za zatočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, 2. listopada 2006.
  • Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Urednik: Danijel Rehak, HDLSKL

Vanjske poveznice