Naše malo misto

Naše malo misto
Naše malo misto
Karlo Bulić i Gertruda Munitić
Format dramsko-humoristična serija
Autor Miljenko Smoje
Redatelj Daniel Marušić
Glazba Pero Gotovac
Glumci Karlo Bulić
Asja Kisić
Boris Dvornik
Država podrijetla Hrvatska
Broj epizoda 13 epizoda
Produkcija
Producent Željko Slišurić
Trajanje epizode 55 minuta
Prikazivanje
TV kuća RTV Zagreb
Emitiranje 1970. – 1971.
Vanjske poveznice
Članak o seriji na IMDb-u

Naše malo misto, ili skraćeno Malo misto je televizijska serija snimljena 1969. - 1971. po istoimenoj knjizi Miljenka Smoje pod redateljskom palicom Danijela Marušića i filmskog snimatelja Branka Blažine.

Serija prikazuje život u malom dalmatinskom mjestu sredinom prošlog stoljeća, kroz prizmu pisanja kronike mjesta, koju vodi amaterski kroničar, mjesni poštar (pošćer) Andrija Bombišta (Mirko Vojković), prateći dogodovštine doktora (dotura) Luigija (Karlo Bulić), njegove Bepine (Asja Kisić), Roka Prča (Boris Dvornik), Načelnika (Vladimir Medar), Brice (Miše Martinović), Postolara (Antun Nalis) i drugih. Serija vremenski obuhvaća razdoblje od 1936. do razdoblja prvih gospodarskih liberalizacija prema zapadu nakon Drugog svjetskog rata te prvi procvat turizma u Dalmaciji.

Naše malo misto jedno je od najboljih i najpopularnijih djela hrvatske kinematografije. Prvu sezonu prilikom prvog prikazivanja gledalo je 54% stanovništva u Hrvatskoj (te čak 79,9% u Istri).[1] Do danas je reprizirano devet puta.

Sadržaj

U seriji su, zapravo dokumentirana i ismijana ponašanja lokalnog stanovništva u svakodnevnim životnim situacijama i u situacijama koje su im se nametnule - rat i novi sustav vlasti.

Povijest

Krajem 1960-ih tadašnja Televizija Zagreb (danas HRT) odlučuje snimiti domaću humorističnu seriju kao posve novi projekt, budući da dotad u Hrvatskoj nisu snimane humoristične serije ni televizijske komedije. Na natječaju za scenarij neimenovane serije konkurirali su scenariji Ivana Raosa pod nazivom "Žuti, žuti kanarinci" (kasnije snimljeno kao Prosjaci i sinovi) te Smojino "Naše malo misto". Scenaristički dio posla bio je povjeren Miljenku Smoji, koji je već 1969. napisao scenarij za kratku TV-dramu "Meštre Tonov najsritniji dan", koja je služila kao pilot, te se pokazala jako uspješnom. Nakon toga Zora Dirnbach, urednica Dram­skog pro­gra­ma Te­le­vi­zi­je Zagreb, na­ru­či­la je cijelu se­ri­ju, isprva šest epizoda. Smoje je isprva bio skeptičan, budući da se radilo o cijeloj seriji. Njegove dvojbe riješila je, po vlastitom priznanju, supruga Lepa koja je umjesto Smoje prihvatila ponudu.[2] Za redatelja je izabran Danijel Marušić. Prvo je u Vranjicu kod Splita snimljena ogledna epizoda, a onda daljnjih pet. Potom je snimljeno još sedam epizoda.

Glazba

Mjesto Ložišća na Braču pojavljuje se na špici serije, iako serija tamo nije snimana.

Glazbu špice serije potpisuje Tripo Tomas (1885.–1975.), skladatelj i glazbenik iz Kotora.[3] Poznatu melodiju koju pjeva Boris Dvornik skladao je i aranžirao Pero Gotovac prema motivima pjesme "Sve se Mare koprcaje" koju Roko Prč pjeva u prvoj epizodi serije, prolazeći kroz kalete u Vranjicu, noseći vesla na ramenu. Gotovcu se svidio izražajan Dvornikov glas i melodija te je ubrzo uglazbio pjesmu na tekst Tomislava Zuppe "Naše malo misto".

Produkcija

Ogledna epizoda snimljena je u Vranjicu kod Splita, a ostale epizode snimljene su u Starom Gradu na Hvaru i Milni na Braču te Splitu.

Likovi

  • Dotur Luigi (Karlo Bulić) — Luigi je lokalni liječnik u Malom Mistu, koji je završio medicinu na studiju u Padovi. Njegov govor mješavina je talijanštine i hrvatskoga. Cinik, raspoložen za šalu, pogotovo kao njegov način borbe protiv društvenih apsurda i nepravde, obožava balote, a ponajviše svoj mir i "gušt", pogotovo čitajući Danteova djela na talijanskom prije spavanja. Živi sa svojom nevjenčanom suprugom Bepinom, u čijoj privrženosti uživa, te čije stalne molbe za ženidbom ustrajno odbija. Jedini je visokoobrazovani stanovnik i jedini predstavnik inteligencije u mjestu. Nakon Načelnikove smrti s Bepinom uzima sebi malog Mirka i šalje ga na studij medicine u Zagreb. Bepinu konačno ženi dan prije njene smrti, kako bi joj ispunio davnu želju.
Lik je Smoje utemeljio na više osoba, najvažnija od kojih je dr. Vicko Galvani (-1941.), Šibenčanin koji se preselio u Kotor 1910. O njemu je pričala Smojina supruga Lepa, koja ga je poznavala kao djevojčica. Govor (mješavina talijanskog i hrvatskog) i stav dotura Luigija prema životu odraz su Boška Lulića-Luligarga, tridesetih godina poznatog splitskog skladatelja i aranžera, kojeg je Smoje poznavao.
  • Bepina (Asja Kisić) — nevjenčana supruga dotura Luigija. Čitav joj se život okreće oko njega te bezgranično brine i pazi na njega, graničeći s majčinskim stavom, što doturu Luigiju često diže živce. Njegove uspjehe doživljava kao svoje te je izuzetno ponosna na njegovu ulogu liječnika. Uz načelnikovu ženu, jedina je dobrostojeća gospođa u mjestu i pripadnica svojevrsne stare građanske aristokracije, suprotstavljena novoj, socijalističkoj (koju utjelovljuje Anđa Vlajina, kao polupismena ali nevjerojatno ambiciozna komunistkinja). Otac joj je bio ljekarnik. Često sramoti Luigija i izaziva društvene mini-skandale svojom naivnošću i iskrenošću, što joj dugoročno nitko ne zamjera. Iako se doima naivnom, razumije izuzetno dobro malomišćansko društvo, prljave igre i zna sve tračeve u mjestu. Osim što konstantno pita i nagovara Luigija na ženidbu, predbacuje mu i nedostatak drugih oblika bračnog života. Vrlo je emotivna i osjetljiva na djecu. Prema pričanju Lepe Smoje, njen suprug je skicirao lik prema svom vlastitom stalnom nagovaranju Lepe na ženidbu, koju je ona uporno odbijala.[2]
  • Roko Prč (Boris Dvornik) — prijeratni konobar u mjesnom ugostiteljskom poduzeću, Roko je lokalni šarmer, zafrkant i dobričina. Tijekom rata odlazi u partizane, te se (unatoč teškoj neobrazovanosti) zahvaljujući svojoj lukavosti, ambiciji, okretnosti i spretnosti vrlo brzo penje na društvenoj ljestvici te postaje direktor nacionaliziranog hotelskog poduzeća te najbogatiji i najmoćniji čovjek u mjestu. Iako je pritom nebrojeno puta prekršio zakone (primjerice, "nacionalizirajući" pokućstvo zatvorenog hotela te njime opremajući svoju novu kuću) te je u prvim poslijeratnim godinama bio spreman izmišljati narodne neprijatelje (poput Galilea, Isejenika i Čimavice) i kulake (pa čak i svog strica) te se s njima obračunavati kako bi stekao ugled u partiji, puno su mu bliži zabave i fešte kao način političkog djelovanja i etabliranja (proljetni kros, ples, vatrogasna vježba). U partizanima se zbližava (unatoč zabrani) s Anđom Vlajinom, prije rata Načelnikovom kućnom pomoćnicom, te se ubrzo žene. Iako je istaknuti član partije u Mistu, ideologiju prihvaća samo javno, kao način napredovanja, dok mu za Božić nedostaju bakalar i fritule. Nakon zauzimanja važnih položaja, od Anđe zahtijeva potpuno posvećivanje djeci i domaćinstvu te odbija njenu želju za političkom karijerom.
  • Anđa Vlajina (Zdravka Krstulović) — prijeratna kućna pomoćnica Načelnikove žene, seljanka iz Dalmatinske zagore, koja stiže u Malo Misto kao radna snaga. Arhetipska "Vlajinka", koja ne zna plivati te ne zna društvene običaje urbane sredine i kodeks ponašanja sluškinje, odlaskom u partizane postaje gorljiva komunistkinja, te iako nepismena, postaje upravni referent za prosvjetu u općini nakon rata. Nedostatak znanja i sposobnosti nadoknađuje agresivnošću i ideološkom predanošću. Kao Rokova žena je ljubomorna te mu čak jednom prijeti i revolverom, a kako je prisiljena ostati kući s dvoje djece, nezadovoljna je što nije bila u stanju nastaviti s političkom karijerom. Karikirana kao nova, socijalistička aristokracija, ubrzo i sama dobiva kućnu pomoćnicu, za koju gradi poseban WC "kako bi se prevladale klasne razlike". Uživa u novoj odjeći i inozemnoj robi te kućanskim aparatima, kojima se hvali pred Bepinom.
  • Načelnik (Vladimir Medar) — korpulentni i čašici skloni Načelnik dugovječni je načelnik Malog Mista, bez protukandidata. Jedini protivnici su mu Brico i Postolar kao mjesni komunisti, no i s njima se lako dogovora te je dobronamjeran. Žena ga je prevarila s avijatičarem prilikom nenadanog dolaska vojnog hidroaviona u Malo Misto, što svi znaju, pa i on, te nakon toga s njom odbija govoriti, iako i dalje žive zajedno. Malog Mirka, pak, odgaja kao svog sina. Iako njegova politička pripadnost nigdje nije navedena, čini se kao populist i prohrvatski nastrojen, protiv kralja i dvora. Tijekom talijanske okupacije narodnooslobodilačkom pokretu služi kao načelnik mjesta, kako bi saznao više o Talijanima i njihovim namjerama, iako je želio pobjeći u partizane. Nakon rata zapošljava se u ribarskoj zadrugi kao računovođa te nakon proljetnog krosa obolijeva i umire. Smoje je lik skicirao prema svom puncu, Lepinom ocu, službeniku službe sigurnosti.[2]

Gostujuće uloge

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dodatak:Popis gostujućih uloga u "Našem malom mistu"

Epizode

Osim redovnih epizoda, snimljen je i specijal Zagrebulje, emitiran na staru godinu 1970., u kojem dotur Luigi, Bepina, Roko i Anđa dolaze na izlet vlakom u Zagreb.[4]

Prva sezona (1970.)

Druga sezona (1971.)

Kulturni utjecaj

Serija je stekla kultnu popularnost i nezapamćeno zanimanje za vrijeme prikazivanja. Likovi iz serije ušli su u kolektivnu svijest u Hrvatskoj,[5] dok je lik Servantesa postao sinonim za sanjara, boema, umjetnika, neshvaćenog od strane okoline. Tijekom premijere serija je približila čakavski govor i dalmatinski leksik ostatku Hrvatske[6] i utabala put snažnijoj prisutnosti čakavskog narječja u hrvatskoj kulturnoj sceni, posebno televizijskoj. Serija je dosad prikazana devet puta na HTV-u. O popularnosti i upečetljivosti likova govori činjenica da je u Tugarima kod Omiša 2002. otkriven i spomenik Karlu Buliću, koji je tumačio dotura Luigija.[7]

1982. Oliver Dragojević snimio je i pjesmu "Laku noć Luigi, laku noć Bepina", u čast seriji i likovima. Nakon Olivera, pjesmu je prepjevao i Boris Dvornik, a spot je snimljen ispred kuće koja je u seriji glumila kuću Luigija i Bepine. Splitski bend TBF svoju pjesmu "Tragični junak" s albuma Pistaccio Metallic iz 2011. posvećuje liku Servantesa, a uvod u pjesmu je njegov dijalog s doturom Luigijem.[8] I na koncertima prikazuju taj ulomak iz serije.[9] Još ranije, u pjesmu "Genije" ubacili su psovke dotura Luigija.

Drugi mediji

Zbog velike popularnosti, izdana je i singl ploča s glazbenom temom serije u izvedbi Borisa Dvornika. Na drugoj strani bio je monolog dotura Luigija, u kojem Karlo Bulić spaja neke motive serije i poštapalice. 1971. scenarij serije, prerađen u formu romana, Smoje je objavio pod naslovom Kronika o našem malom mistu. Knjiga je ponovno izdanje doživjela i 1995. i 2004.

1982. Danijel Marušić je prema motivima Smojinih pisanja i serije snimio film "Servantes iz Malog Mista", u kojem se pojavljuju mnogi glumci i likovi iz serije, a radnja je proširena radnja povratka Servantesa iz Čilea i Rokovih turističkih pothvata.

Političke reakcije

Socijalizam na "malomišćanski" način, kako je prikazan u ovoj seriji, ondašnjim je komunističkim vlastima bio podosta škakljiv i provokativan, tako da je serija bila na rubu zabrane prikazivanja. Protiv epizode "Glava osma - Šporka posla" u kojoj se govori o kupovini lažnih invalidskih mirovina partizanskih boraca ustao je partijski komitet Trogira. Veliki dio materijala za druge epizode u kojima se pojavljuje Ivan Trogiranin cenzuriran je. Usto je i protiv sinopsisa jedne epizode u kojoj su prikazane slovenske turistkinje (koje Roko šarmira) bilo primjedbi kako "ruši bratske odnose sa SR Slovenijom".

Snimana za Hrvatskog proljeća, u seriji su prikazane mnoge poruke nezadovoljstva, poput isticanja nepovoljnog statusa Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji (prilikom pisanja govora za doček avijatičara, načelnik se sjeti da se riječ domovina ne koristi u vojsci, već samo otadžbina;[10] u epizodi Atroke Kalifornija dotur Luigi Bepini objašnjava kako je Beograd gospodarski iskorištavao Dalmaciju; Načelnik jednom izjavljuje ironično kako je malo lopova u hrvatskoj zemlji) ili položaja hrvatskog jezika u novoj Jugoslaviji (dotur Luigi Mirku cinično kaže kako se danas iz hrvatskih udžbenika ne može naučiti niti hrvatski).[10] Još jedna teškoća bila je epizoda Zagrebulje za novu 1971.: u jednoj sceni dotur Luigi stiže na izlet u Zagreb te se na tadašnjem Trgu Republike iznenađen pita gdje je nestao ban Jelačić, čiji su kip komunisti preko noći uklonili 1947.

Početna zamisao je bila snimanje 33 epizode, prema Marušićevim riječima u intervjuu za Večernji list u svibnju 2006., no na kraju je snimljeno samo njih 13.

Budući da je autor Miljenko Smoje bio nepoćudan hrvatskim vlastima poslije 1991.,[nedostaje izvor] trebalo je čekati godinama na televizijsku reprizu serije.

Literatura

Izvori

  1. Vončina, str. 523.
  2. 2,0 2,1 2,2 Kao Luigi i Bepina ili Roko i Cicibela, Jutarnji list, 12.01.2009
  3. OMAŽ GLAZBENIKU I SKLADATELJU TRIPU TOMASU (1885.-1975.), Hrvatsko građansko društvo Crne Gore-Kotor, 22/11/2012
  4. Vončina, str. 542-544.
  5. Luka Rinčić: 12 najutjecajnijih izmišljenih likova, Poslovni dnevnik, 23.12.2009.
  6. Ivo Žanić: Hrvatski jezik danas, hrvatski plus: zagrebačka slavistička škola, str. 3.
  7. Marien Jelača: Bista doturu Luigiju, Slobodna Dalmacija, 12.11.2002.
  8. Zlatko Gall: NOVI ALBUM TBF-a Bezobrazno fantastični, Slobodna Dalmacija, 6.07.2011
  9. Nikola Burčul: TBF kao most u neko drugo vrijeme, Muzika.hr, 14.11.2011.
  10. 10,0 10,1 Brala, 22.