Jajačka banovina

Jajačka banovina je bila vojna upravna jedinica na prostoru današnje države Bosne i Hercegovine. Pripadala je Hrvatskom Kraljevstvu u hrvatsko-ugarskoj državi.[1]

Upravna organizacija

Na čelu joj je bio ban. Sastojala se je od triju županija: Vrbasa, Sane i Dubice. Gradovi koji su joj pripadali (abecednim redom): Banja Luka, Belaj (kod Bos. Petrovca), Bočac, Celepirovac, Greben kod Vrbasa, Grmeč-grad, Jajce, Jezero, Kamengrad (sjeverozapadno od Ključa), Komotin, Koszoruvar (Vinac), Kotorgrad, Kozarac, Krupa, Oštregrad-Istregrad, Peeg (Perga)?, Prusac, Sokolac (kod Jezera), Travnik, Vinčac, Vrbenacgrad (kod Travnika), Zvečaj (50 km prema Banjoj Luci). Brojni od tih gradova bili su utvrđeni.[2]

Granice su joj uoči Mohačke bitke 1526. bile: rijeka Sava na sjeveru sve do grada Šamca, ne uključujući isti grad. Granica je potom pratila tok rijeke Usore, obuhvaćajući grad Dobor. Granica se pružala prema jugozapadu sve do gornjeg toka rijeke Vrbanje gdje ju je sjekla otprilike na 44° 30' sj. zemljopisne širine i 17° 30' istočne zemljopisne dužine. Pružala se istim pravcem sve do gornjeg toka rijeke Vrbasa (ponad Bočca koji je obuhvaćala), čiji je tok uzvodno pratila sve do Jajca, koji je također obuhvaćala. Jajce je bilo usamljeno, mostobran sa suprotne, jugoistočne strane sutoke Plive i Vrbasa. Granica je obilazila Jajce s južne strane (Vinčac je u međuvremenu okupiran) i skretala na zapad do Jezera (također u međuvremenu okupiran). Potom je granica išla u pravcu sjeverozapada pravo na Prijedor (Pridor) kod sutoke Gomjenice u Sanu; porječje Gomjenice je bilo unutar ove banovine. [1]

Povijest

Uvodne okolnosti

Uspostavio ju je hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin jeseni odnosno zime 1463. godine. To je bilo za doba stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata, kad su turska osvajanja ozbiljno ugrozila ne samo istočne granice Hrvatskog Kraljevstva, nego i dubinu hrvatskog teritorija.

Ljeta je te iste godine Bosansko Kraljevstvo palo pod tursku vlast, kad je osmanski sultan Mehmed II. napao i zauzeo Bosnu te i grad Jajce.

Osloboditeljski Korvinov pohod 1463.

Kralj Matija Korvin je jeseni te 1463. godine oslobodio dio Bosne do Jajca te uspostavio Jajačku i Srebrničku banovinu. Jajačka je banovina imala sjedište u Jajcu. Jajce je bio važnim gradom. Od njega je vodio trgovački put (karavanski put) koji je išao preko Livna do Splita. Iz Bosne se izvozila stoka, krzno, med, vosak i sir. Ta je trgovina trajala sve do turske okupacije.[2]

Autori bilježe "Kralj ugarsko-hrvatski Matija Korvin, koji nije propadajućemu kraljevstvu u pomoć pritekao , budi što ga je Muhamed II. nadmudrio, budi što je htjeo, da kraljevstvo propane, pa da on tada Bosnu iz turskih ruku otme i kao pokrajinu svojoj državi pridruži."[3]

U vojnom mu je pohodu pomogla brojna bosanska i hercegovačka vlastela. Osobito se isticao vojvoda Vladislav, sin hercega Stjepana. Zimi 1463. godine Matija je Korvin oslobodio od Turaka sve "dolnje kraje" i vojvodinu Usoru. Uspješnim je pohodom pod svoju vlast dobio 30 utvrđenih gradova. U "dolnjih krajih" bitne su utvrde bile u Jajcu, Zvečaju, Vrbaškom gradu i Banjoj Luci, a na Usori to su bili Tešanj i Srebrenik. Osmanskom je Carstvu pod nadzorom ostala samo "gornja ili prava Bosna" s Podrinjem. [3]

Kralje Matija Korvin je 6. prosinca 1463. osobno došao onamo u Jajce. Ondje je izdao povelju vojvodi Vladislavu Vukčiću kojom ga je uzdario za izvrsnost u vojnom pohodu protiv Turaka i za logističku potporu hrvatsko-ugarskim snagama. Od oslobođenih područja kreirane su dvije banovine. Matija Korvin je od dolnjih krajeva ustrojio je Jajačku banovinu, koja je bila radi zaprječivanja osmanskih udara na Hrvatsku. Od oslobođenih područja vojvodine Usore ustrojio je Srebreničku banovinu koja je imala zapriječiti osmanske udare na Slavoniju.[3]

Pad južnog krila

Posjed hercega Stjepana Vukčića bi izložen propadanju nakon njegove smrti 1466. godine. Dvojica njegovih sinova, Vladislav i Vlatko, neko su vrijeme opstojali na posjedu no naposljetku iseliše u Dubrovnik, a treći mu se sin Stjepan islamizirao. Već do 1483. se je godine cijela Hercegovina našla pod osmanskom vlašću.[3]

Pokušaji zauzimanja i novi strateški pomaci

Kad je Franjo Berislavić došao u kraljevu milost, ponovno je postao jajačkim banom.[4] To je bilo vrijeme ratnog predaha, jer je smjer osmanskog udara tih godina bio usmjeren na hrvatske krajeve pod mletačkom vlašću.[4] Svijest da će to biti tako samo kratko vrijeme također je postojala, o čemu svjedoči Franjin dopis splitskom knezu 1499. u kojem ga je obavijestio o turskim pripremama, molio za pomoć ali i također nudi pomoć ako ih Turci napadnu Mlečane.[5] Neobično je što za onodobne okolnosti Franjo je tvrdio da je Jajce dobro opskrbljeno ljudstvom i logistički.[5]

Franjo Berislavić diplomatski se angažirao na stvaranju vojnog saveza Mletačke Republike, pape i kralja Vladislava II. Jagelovića.[5] Radilo se na tome da Mlečani ne sklope primirje s Turcima i na nabavi strjeljiva od njih. Franjin se trud isplatio te je savez uspostavljen, a uskoro je iste godine oživotvoren na bojištu.[5]

Skenderbeg Mihajlović neuspješno je opsjeo 1501. godine Jajce,[6] jer su ga pod samim gradom teško porazile postrojbe pod zapovjedništvom Ivaniša Korvina[5] uz pomoć Zrinskog, Frankopana, Karlovića i Cubora.[6] Turke to nije odagnalo nego su se dali spremati za novu navalu na grad.[5]

1501. Baltazar Baćan (Baltazar Batthyány) postavljen je za bana, no izbjegavao je preuzeti dužnost i ući u grad,[7] a s druge strane, od 1502. je ban Franjo Berislavić tražio od kralja razriješiti ga banske dužnosti u Jajcu; pretpostavlja se da je zbog novčarskih raloga, jer plaća koja je trebala osigurati opskrbu dobrima nuždnim za obranu Jajačke banovine nije stigla.[5] Naposljetku Franjo nije bio aktivnim sudionikom obrane niti je slao postrojbe na položaje. [7] Zbog toga što su oboje izbjegavali primiti se obrane, Turci su iskoristili nezaštićenu granicu te 1502. teško opustošilo vrbaški kraj.[7] Zbog toga intervenirao je i sam kralj koji je opomenuo, no ni to nije pomoglo, jer je Franjo bio na neželjenoj dužnosti i iduće godine. [7] 13. srpnja 1503. kralj je naložio neka Stjepan od Gorbonoka i Klement Szemere preuzmu dužnost bana od Franje Berislavića.[7]

Franjino je banovanje, koje i je njemu bilo na trošak,[4][5][7] obilježeno i infrastrukturnim poboljšanjima.[7] Dao je izgraditi cestovnu prometnicu dao izgraditi cestu koja je povezala Brod i Jajce. O tome govori glagoljski natpis na ploči na toj cesti "Va vrime uzmožnog kneza Ferenca Berisalića".[7]

1512. je pala Srebrenička banovina, čime se je Jajačka banovina našla ugroženom i s istoka.[1]

1525. su osmanske snage poduzele novu opsadu Jajca. Trajala je pola godine. Okončao ju je Krsto Frankopan 11. lipnja 1525. godine. Njegova se osloboditeljska akcija pročula po kršćanskom svijetu. Nakon povratka u svoje sjedište, veličanstveno je dočekan, a hrvatsko-ugarski kralj mu je podijelio naslov "branitelja kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Sla­vonije".[3] [8]

Nakon poraza kod Mohača

Poraz u Mohačkoj bitci i padadinastije Jagelovića 1526. navijestio je loše dane. Ionako ugroženo dvojno kraljevstvo bi dodatno ugroženo što je podvojenošću Hrvatske na pristaše Habsburgovaca i na pristaše Zapolje.[3]

Ban Jajačke banovine Petar Keglević je potom predao grad Jajce i Jajačku banovinu habsburškom caru Ferdinandu. Ovaj je na to postavio njemačko vojno osoblje, i zapovjedno i obične vojnike. U isto se je vrijeme unutar Hrvatske i Ugarske u tako kritičnom trenutku vodio besmisleni građanski rat između pristaša Habsburgovaca i Zapoljevaca. [3]

Osmanlije su taj strateški trenutak brzo iskoristile. Već siječnja 1528. opsjeli su Jajce, dok su se Hrvati gubili u nepotrebnim međusobnim zavadama dok se je prava opasnost našla opet na hrvatskim južnim granicama. Jajce osta zaboravljeno, osmanski zapovjednik, bosanski Usref-paša je silovito napao grad, a uz svu tu nevolju branitelje Jajca snašla je izdaja Stjepana Grbonoga koji je radi sebeljubnih osobnih interesa predao grad.

Nakon pada Jajca

Kad su 1528. Osmanlije osvojile Jajce i Banju Luku, Jajačka je banovina uskoro pala pod tursku vlast.

Banovi Jajačke banovine

Banovi Jajačke banovine bili su:[3]

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 Crohis.com Stjepan Srkulj: Hrvatska uoči bitke na Mohaču 1526. godine
  2. 2,0 2,1 Povijest župe Podmilačje. Usporedi Ivan Pederin: Livno i karavanski put od Jajca do Splita u XV. stoljeću, u: Livanjski kraj u povijesti, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika-Split i Općinsko HVO – Livno, 1994., str. 127
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 Posavski vremeplov Vjekoslav Klaić: Banovine - jajačka i srebrenička, pristupljeno 1. kolovoza 2012.
  4. 4,0 4,1 4,2 Pogrješka u citiranju: nije zadan tekst za izvor Karbić
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 5,7 Povijesni prilozi 31., 71.-85. (2006.) Marija Karbić: Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, str. 75.
  6. 6,0 6,1 Enciclopedia Croatica (III ed.) Zagreb: Naklada Hrvatskog Izdavalačkog Bibliografskog Zavoda 1942 p. 157 http://www.scribd.com/doc/24124044/Hrvatska-enciklopedija-Sv-III-Boja-Bra%C5%BE%C4%91enje. Preuzeto 15. ožujka 2011.
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 7,5 7,6 7,7 Povijesni prilozi 31., 71.-85. (2006.) Marija Karbić: Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, str. 76.
  8. Usporedi: M. Mesić, Hrvati nakon bana Berislavića do muhačke bitke. (Rad jug. akad. XXII. p. 128-131).
  9. 9,0 9,1 Hrvatska znanstvena bibliografija Marija Karbić, Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije, sažetak rada
  10. Imehrvatsko Bartol Berislavić

Vanjske poveznice