Ivo Pilar

Ivo Pilar (Zagreb, 1874. – Zagreb, 1933.), hrvatski pravnik, povjesničar, rodonačelnik hrvatske geopolitike, pravaški političar. Njegovim imenom nazvan je Instutut društvenih znanosti "Ivo Pilar" u Zagrebu.

Ivo Pilar:Svjetski rat i Hrvati, 1915.

Mladost i radovi

Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu, studij prava u Beču, a na prestižnoj pariškoj Ecole de Droit sluša predavanja kojima zaokružuje naobrazbu. Bio je jedan od ideologa Hrvatske Moderne, a u Kolu hrvatskih književnika, koji su se od god. 1900. okupljali oko Kranjčevića, bio je i Pilar. Poslije Pariza vraća se u Beč i radi kao tajnik u korporaciji za željeznu industriju, odakle odlazi u Sarajevo, gdje je postavljen za tajnika Zemaljske banke. Studije i članke objavljivao je u Kranjčevićevoj Nadi i u nekim zagrebačkim književnim časopisima. Međutim, ne zadržava se dugo u ovoj službi, već prima posao službenika kod sudbenoga stola u istome gradu. God. 1905. odlazi u Tuzlu i otvara odvjetnički ured. U Tuzli, gdje je razvio jaku pravničku i hrvatsku aktivnost, ostaje do 1920. Prilike u Bosni sve više ga zaokupljaju, osobito položaj hrvatskoga naroda, pa se aktivno uključuje i u politički život, uvjeren da hrvatska politika mora postati odlučnija u zaštiti interesa i prava Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Objavljuje brošuru Nadbiskup Štadler i Hrvatska narodna zajednica (Sarajevo, 1908.), koja nije dobro primljena u crkvenim krugovima, pa između njega i vrhbosanskoga nadbiskupa dolazi do političkoga razmimoilaženja. U brošuri zaključuje da katolička vjera ima nedvojbeno iznimnu ulogu u čuvanju nacionalnoga identiteta Hrvata u Bosni, ali drži da postoje i stanovite razlike između interesa naroda i Crkve kao institucije. God. 1910. osniva Hrvatsku narodnu zajednicu, pokušavajući pasivni hrvatski katolički puk politički osvijestiti i pripremiti za nailazeće sudbonosne događaje. Svjetski rat zatječe ga u Tuzli i usuprot mnogim Hrvatima koji očekuju raspad omrznute Monarhije, Pilar upozorava da je Monarhija jedini jamac ostanka hrvatstva, te da je svakako treba sačuvati, dakako reformiranu. Objavljuje u Zagrebu god. 1915., pod pseudonimom dr. Jurčić, studiju Svjetski rat i Hrvati. Pokus orijentacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata.

Čini mu se, pače je uvjeren, da hrvatska politička elita luta, ne snalazeći se u najnovijim događajima, i umjesto da jasno formulira ciljeve i program borbe hrvatskoga naroda u svjetskom ratu, inicijativu prepušta Srbima. Djelo je dobro primljeno kod upućenih čitatelja, pa je 1917. uslijedilo i drugo izdanje.

Razvoj događaja na jugu Monarhije odvijao se mimo Pilarovih želja i uvjerenja, pa u Sarajevu god. 1918. objavljuje neveliku knjižicu (32 stranice maloga formata) Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija, kojim djelom udara temelje geopolitike u Hrvata. Toga je i sam bio svjestan jer ističe: "Nije nam poznato, da bi u hrvatskoj književnosti postojalo djelo o političkoj geografiji u navedenom smjeru. (...) Ovaj essay se dakle pokazuje prvijencem na tom polju u našoj literaturi". Pilar u ovom djelu ističe da su hrvatske zemlje od god. 1908., dakle od aneksije, našle u sastavu jedne i to jake države, koja je jamac hrvatskoga opstanka i pod vlašću koje "procvale su pak današnje hrvatske zemlje kao nikad prije".

Južnoslavensko pitanje

Obje spomenute studije bile su samo priprema za kapitalno Pilarovo djelo, neobične sudbine, kod nas poznato pod nazivom Južnoslavensko pitanje. Pilar je i ovo djelo napisao pod pseudonimom, ovom prigodom se prozvao L. v. Suedland, a puni naslov djela na njemačkom jeziku, na kojem je izvorno i napisano, glasi: L.v. Siidland, Die sudslavisehe Frage und der Weltkrieg. Ubersichtliche Darstellung des Gesamt – Problems , pa bi pun naslov knjige na hrvatskome glasio: Južnoslavensko pitanje i svjetski rat. Prikaz cjelokupnoga pitanja.

Reakcija na knjigu

Knjiga je u Beču doživjela dva izdanja. Drugo izdanje, kako u Predgovoru hrvatskome prijevodu navodi Pucek, tiskano je "dobrano prorijeđeno, jer iskrena, premda formalno blaga kritika austrijske politike u hrvatskim zemljama tokom 19. st. nije bila dopuštena od tadašnjih austrijskih vlasti". Pilar je knjigu napisao njemačkim jezikom jer ju je namijenio njemačkome jezičnome području, austrijskoj čitalačkoj publici posebice, ali i vojnim i političkim krugovima ratujuće Monarhije, međutim zanimanje za knjigu bilo je ispod očekivanja. Ipak, radi preventive, kako navodi Pucek, bila je i plijenjena.

Još manje zanimanje pokazali su hrvatski političari i intelektualci, zabavljeni kombinacijama oko sjedinjenja sa Srbima. Knjiga, može se reći, u prvo vrijeme nije ispunila zadaću svoga autora. Ali ovo kapitalno djelo s područja južnoslavenske problematike odmah su prepoznali Srbi i zagovornici južnoslavenskoga ujedinjenja, koji su shvatili njezinu poruku i upozorenje Hrvatima da se ne upuštaju u državne kombinacije koje će biti pogubne po njih. Gotovo panično kupovali su u knjižarama Beča i drugim gradovima Monarhije primjerke knjige, želeći je izbrisali s lica zemlje.

Zato je knjiga, nedugo po objavljivanju, i postala bibliografska rijetkost, a stvaranjem Kraljevine SHS njezino ponovno objavljivanje postalo je problematično. Pucekov prijevod počeo je izlaziti 1928. u omladinskome mjesečniku Hrvatska mladica koji je uređivao dr. Mile Starčević i dr. Rikard Flogel, ali izašla su samo prva dva dijela. "Šestosiječanjska diktatura - navodi pisac prijevoda - učinila je kraj izlaženju Hrvatske mladice pa time i ovome prijevodu".

Prijevod na hrvatski

Treće njemačko izdanje djela tiskano je u Zagrebu ratne 1944., sa svim nedostatcima cenzuriranoga drugog izdanja. Južnoslavensko pitanje napokon je prevedeno na hrvatski jezik 1943., dakle godinu dana prije objavljivanja njemačkoga izdanja, sa svim već navedenima nedostatcima. Knjigu je preveo, uredio i predgovorom popratio marni i u južnoslavensku problematiku upućeni Fedor Pucek, a objavilaju je Matica hrvatska.

Zanimljiva je i sudbina prevoditelja. "Dvije godine kasnije, 1945., - piše Dubravko Jelčić u tekstu Umjesto vijenca Ivi Pilaru - bio je to dostatan razlog "osloboditeljima" da ga po kratkom postupku oslobode života. Time su jugokomunisti potvrdili da se, kad je riječ o Hrvatima i hrvatstvu, nimalo ne razlikuju od Velikosrba. Jasno je i zašto: istina je bila (i jest) najveći neprijatelj i jednima i drugima. Ona je ugrožavala samu egzistenciju njihovu". Drugo hrvatsko izdanje od god. 1990. (Hrvatska demokratska stranka, podružnica Varaždin), pretisak je prvoga hrvatskog izdanja, i pati od svih prije spomenutih nedostataka.

Jelčićev komentar

Dubravko Jelčić pišući o glavnom Pilarovu djelu Južnoslavensko pitanje u već spomenutom eseju, ističe: "U dugom nizu godina Pilarova knjiga bila je doista jedina sustavna i pregledna, povijesno objektivna raščlamba velikosrpske imperijalne ideje, njezine geneze, njezinih ciljeva, njezine metode, knjiga prave udžbeničke vrijednosti u najpozitivnijem smislu te riječi, i oni koji su imali sreću da su svoja prva temeljita znanja o tome, i o hrvatsko-srpskim odnosima uopće tijekom zadnjih 140-150 godina, crpili iz nje, i svoju orijentaciju temeljili na spoznajama koje im je ona pružila, bili su pošteđeni mnogih zabluda i lutanja, na koje su bili osuđeni oni drugi, kojima su misli i uvjerenja formirali pisci jugoslavensko-srbofilske orijentacije, koji su u prvoj, kraljevskoj Jugoslaviji bili protežirani a u drugoj, titovsko-komunističkoj, čak i jedino mogući. U vrijeme prvoga svjetskoga rata, kad se uz ostalo odlučivala i sudbina hrvatskoga naroda, Pilar alias Sudland zastupao je zrele političke koncepcije bitno suprotne tragičnom defetizmu Trumbićevih i Supilovih pogleda. Pilar je unaprijed, dalekovidno, znao i ono što Supilo nije dokučio nikada, a Trumbić je uvidio tek poslije osobno stečenog iskustva, da je srpsko-hrvatska državna zajednica moguća samo na štetu Hrvata i da ona, u krajnjem cilju, može dovesti, i mora dovesti, samo do njihova nestanka pred agresivnom mitomanskom najezdom velikosrpskog barbarstva. Pilar je ne samo dubokom, iskrenom hrvatskom sviješću nego i senzibilitetom humanistički naobraženog i umjerenog intelektualca, doslovno osvijestio i otrijeznio od jugoslavenskog pijanstva brojne Hrvate, koji su bilo kada, tijekom zadnjih sedamdesetak godina, došli u priliku da upoznaju njegovo Južnoslavensko pitanje, fundamentalno naše djelo epohalnog značenja, kojemu ni danas ne znamo boljeg i temeljitijeg premca o predmetnoj temi; djelo za koje možemo reći da ga je vrijeme, od njegova nastanka pa sve do danas, brojnim događajima, doslovno potvrdilo, ne osporivši ga ni u jednoj jedinoj pojedinosti. Danas bismo mogli navesti stotine ako ne i tisuće novih dokaza u prilog Pilarovih teza, a to znači da njegove spoznaje nisu bile plod intelektualističko-političarske kombinatorike niti apriornih animoziteta, nego su naprotiv bile duboko utemeljene u samoj prirodi stvari o kojima govori Pilarovo djelo.

Suvremenom čitatelju Pilarova knjiga posebno je zanimljiva zato jer hrvatsko-srpske odnose prelama kroz optiku Bosne i Hercegovine. Iz nje se razabire na koji način je Srbija širila svoj utjecaj iskorištavajući s jedne strane svoj položaj države koja raspolaže svim sredstvima kojima raspolaže svaka država, a s druge strane nemoć Hrvatske da se srpskoj penetraciji suprotstavi odgovarajućim sredstvima i metodama. Kad poslije svega što se dogodilo u zadnje dvije godine (Jelčićev tekst objavljen je 1993.), i u Srbiji i u Hrvatskoj, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, s današnjim iskustvom, čitamo Pilarovu knjigu, nismo samo zadivljeni oštroumnošću njegovih analiza, izvedenih prije sedamdeset i pet godina, nego i užasnuti kratkovidnošću većine naših tadašnjih i potonjih, upravo dojučerašnjih političara, u prvom redu onih koji su vodili glavnu riječ a nisu razumjeli ni što se to zbivalo i zbiva, ni kamo ta zbivanja vode". (D. Jelčić, Pripravni za problem?, str. 116-117).

Zadnje godine i smrt

Pilar se god. 1920. preselio u Zagreb. Povlači se iz aktivne politike, bavi pravničkim poslovima, ali to je samo privid jer neumorno piše. God. 1921. zajedno s Milanom Šufflayem suđen je u montiranom političkom procesu poradi veleizdaje. Optužnica ništa nije dokazala, ali usprkos tome bio je uvjetno osuđen. Piše i dalje, objavljuje stručna, znanstvena, naizgled nepolitička djela s područja filozofije i povijesti (o bogumilstvu, npr.), ali i niz geopolitičkih, politoloških i socioloških studija. U veljači 1933., opet pod pseudonimom, ovaj put kao Florian Lichttrager (Svjetlonoša, Lucifer), u Berlinu je objavio raspravu "Immer wieder Serbien : Jugoslawiens Schicksalsstunde" (Uvijek iznova Srbija : Sudbonosni trenutak Jugoslavije (na njemačkom), koja je tek devedesetih godina u dva loša prijevoda prevedena na hrvatski jezik. Knjigu su jugoslavenske vlasti odmah zabranile, o njoj se negativno očitovao i dr. Mile Budak, tada već politički emigrant.

Nedugo po objavljivanju ove rasprave Pilar je nađen ubijen u svome stanu. Beogradski tisak naveliko se raspisao o Pilarovu "samoubojstvu", ali otvoren prozor njegova stana, kao i činjenica da nikada nije posjedovao oružje, navode na sumnju. Dubravko Jelčić, dobar poznavatelj Pilarova djela, također sumnja daje riječ o samoubojstvu. U već navedenom članku piše: "O Pilarovoj smrti postoje i danas dvije verzije: jedna, da je Pilar, u mračnim danima Aleksandrove diktature, očajavajući nad sudbinom hrvatske politike, digao ruke na sebe; i ta se verzija do danas održala kao službena i vjerodostojna. Ali se, permanentno u kuloarima održala i druga, da je Pilarova smrt uslijedila ka posljedica nasilja beogradskih agenata, koji su u ovom slučaju obavili sv. krvavi posao puno profesionalnije nego u slučajevima Milana Šufflaya (7. veljače 1931.) i Mile Budaka (7. lipnja 1932.). Iste godine, 1933., samo koji mjesec prije njegove smrti, izašlo je novo Pilarovo djelo Immer wieder Serbien, koje se može smatrati nastavkom Južnoslavenskog pitanja.

Po Ivi Pilaru, hrvatskom povjesničaru i utemeljitelju hrvatske geopolitike, nazvan je Institut društvenih znanosti u Zagrebu.

Vanjske poveznice