Isusov križni put

Isus pada pod križem.
Anton Raphael Mengs: Isus pada pod križem na putu prema Kalvariji.

Isusov križni put događaj je iz Isusova života opisan u Novome zavjetu.

Isus je bio osuđen na smrt. Po židovskom zakonu, smrtna kazna nije se smjela izvršiti unutar grada, nego izvan. To je simbolički značilo, da su osuđeni izbačeni iz društva. Za Isusa nije bilo mjesta u Betlehemu, kada se trebao roditi, a nije bilo ni tada u Jeruzalemu. Određeno je, da se smakne na brežuljku izvan Jeruzalema zvanom Kalvarija ili Golgota (hrv. lubanja). Put do Golgote inače traje oko 15 minuta. Isusu je trebalo oko pola sata, jer je bio bičevan, glava ga je boljela od trnove krune, imao je rane po tijelu, oslabio je i patio boli u duši.

Put se prvo spušta pa zatim strmo uspinje do Kalvarije. Isus je padao tri puta pod križem. Nizbrdo ga je pritiskao križ, a uzbrdo vukao ga je natrag. Isusa su pratili rimski vojnici i ljudi koji su se okupili te oni koji su prolazili tim putem. Vojnici su bili grubi, vrijeđali su Isusa kada je padao i udarali. Dio puta ulice su bile pune ljudi. Neprijatelji su ga ismijavali i dobacivali pogrde.

Dolazeći iz jedne ulice, Isusa je srela njegova majka, Blažena Djevica Marija. Pratila ga je i patila. Susret Isusa i Marija bio je dirljiv i emotivan. Isusu je bilo sve teže, kako je put postajao strmiji. Trebala mu je pomoć, da ne umre putem. Rimski vojnici nagovorili su Šimuna Cirenca, da Isusu pomogne nositi križ. On je bio iz pokrajine Cirene na sjevernoj obali Afrike, bio je potomak židovskih doseljenika. [1] Šimun Cirenac iz početka nevoljko je nosio križ, a kasnije mu je bilo drago, da može pomoći Isusu. On i njegova obitelj prešli su na kršćanstvo. Njegova dva sina Aleksandar i Rufa te njegova majka spominju se u Novom zavjetu.

Malo kasnije dogodio se događaj, koji nije zabilježen u Bibliji, ali je poznat iz usmene predaje. Žena imenom Veronika pružila je Isusu rubac, da obriše lice. Na Veronikinom rupcu ostaje obris Isusova lica.

Isusa su oplakivale jeruzalemske žene i žene iz drugih krajeva. Židovskim zakonom bilo je zabranjeno oplakivati onoga koga je veliko vijeće osudilo na smrt. Žene su pokazale hrabrost, jer su ih farizeji poprijeko gledali. Tada su na ulici u posebnim grupama hodale žene, a posebno muškarci, nisu hodali zajedno. Isus je jeruzalemskim ženama poručio: "Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kada će se govoriti: Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše. Tada će početi govoriti gorama: Padnite na nas! i bregovima: Pokrijte nas! Jer ako se ovako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim? (Lk 23, 28-31)". Isus ide dobrovoljno u smrt, da zadovolji za grijehe ljudi. Ženama poručuje, da štede suze za vrijeme, kada će Jeruzalem biti razoren. To se i dogodilo. Rimski vojnici bili su brutalni prema djeci jeruzalemskih žena. Isus je sebe nazvao zelenim stablom. Tim je upozorio Židove, da se pokaju, jer ako je on nevin doživio ovakvu muku, što li će tek biti s njima koji nisu nevini. Vodili su još dvojicu osuđenika, da ih razapnu s Isusom. Kada su došli na mjesto zvano Lubanja, tamo su razapeli Isusa i drugu dvojicu.

U spomen na Isusov križni put nastala je pobožnost križnog puta u Jeruzalemu, tijekom hodočašća, kada su vjernici obilazili mjesta Isusove muke. Križni put su promicali sv. Franjo Asiški i franjevci, ali se pobožnost značajnije proširila tek u 18. stoljeću te je priznata u Katoličkoj Crkvi, Evangelističkoj Crkvi i u još nekim protestantskim Crkvama.

Unutarnje poveznice

Izvori

  1. Dr. Rudolf Vimer:Isus Krist, život našeg Spasitelja, UPT Đakovo 2006.