Hrvatska arhitektura

Starohrvatska Crkva Sv. Donata iz 9. st. u Zadru sagrađena je na ostacima rimskog foruma

Drevna Baština

Pretpovijest

Na prostorima današnje Hrvatske nižu se od davnina mnogi slojevi pretpovijesnih kultura čije je formiranje i nestanak vezano uz migracije neidentificiranih etničkih skupina.

Neolitska Istarska kultura je specifična po kućama od suhoziđa – tzv. bunje koje su se očuvale za pastire sve do početka 20. st. Eneolitik ili bakreno doba u Hrvatskoj je najzanimljivije u Vučedolskoj kulturi gdje stanovništvo živi u utvrđenim naseljima na uzvišenim položajima, zaštićeni palisadama. Kuće su nadzemne, većinom četvrtaste s podom od zapečene zemlje i kružnim ognjištem.

Od 7. st. pr. Kr. željezo preuzima primat, prepuštajući bronci domenu nakita i umjetnosti. Iz kultura metalnog doba izniče sloj Ilira, etničke grupacije s jasno definiranom kulturnom i umjetničkom fizionomijom. Do dan danas su očuvane zidine Nezakcija kraj Pule, jedne od brojnih istarskih gradina iz metalnog doba. Najzanimljiviji fenomen iz tog grada jeste monumentalna kamena plastika.

Antika

Rekonstrukcija plana Dioklecijanove palače od Hebrerda
Datoteka:800px-Pula-amfiteatar.JPG
Pulski amfiteatar, 2. st.

Grci iz Sirakuze, 390 g. p. K., dolaze na Vis (Issa), Hvar (Pharos) i Korčulu (Corcyra Nigra) osnivaju gradove-države i žive podosta izolirano. Obalni gradovi: Tragurion, Salona, Epetion, itd. Gradovi pravokutnog oblika, vile, razvijena trgovina – luke, javne zgrade, hramovi i teatri (Vis).

Iliri osvajaju ove gradove i organiziraju državu s centrom oko Neretve. Ali u 3. st. p. K., nakon sukoba s Ilirskom kraljicom Teutom Rimljani ih osvajaju i uvode vojno-ekonomski sustav, i za razliku od Grčke, prožimaju čitav teritorij pretvarajući gradine u gradove i uvode u Europu prvu urbanizaciju. Gradovi su centrirani – pravilno podijeljeni.

Razinu rimske organizacije prostora dokazuju brojne vile rustike, kao i ruralna naselja (najreprezentativnije su Verige na Brijunima, Pula i Trogir). Tipične rimske mreže pravokutnih ulica (decumanus/cardo) najbolje su sačuvane u Poreču i Zadru.

Najviše cjelovito sačuvanih rimskih spomenika ima u Puli. Osnovana u 1. st. na spomen Cezaru prepuna je klasične rimske umjetnosti: gradske zidine, dvoja gradska vrata, slavoluk, dva hrama na Forumu, ostaci dvaju Teatara ... Najvažniji su ipak: Slavoluk postavljen 30. g. u spomen trojici uglednika iz roda Sergijevaca; Augustov hram, podignut 2.-14. g. iz klasičnog razdoblja; i Amfiteatar iz 2. st. - tzv. Pulska arena. Ostale su samo ruševine nekada glavnog grada Dalmacije s oko 40 000 stanovnika - Salone. Najveći kasnoantički spomenik u Europi je Dioklecijanova palača (oko 300 g.), to je ujedno jedan od najznačajnijih spomenika kasnoantičke arhitekture uopće, u kojemu se sabiru najraznolikiji umjetnički utjecaji golemog imperija.

Srednji vijek

Starohrvatska arhitektura

Hrvati su se početkom 7. st. s Avarima i drugim Slavenima iz sjeverne Europe preselili na jug i naselili krajeve gdje i danas žive. Hrvati su tada bili na razvojnoj razini brončanog i željeznog doba, te nisu znali uživati u blagodatima grada pa su se naseljavali u njihovoj blizini, na obližnjim rijekama (npr. Otok na ušću rijeke Jadro ispred Salone). Hrvati su ubrzo preuzimali antičku kulturu i umjetnost, ali prije svega kršćansku vjeru. Prve crkve su podizane kao kraljevske bogomolje, a kasnoantički utjecaj je bio najjači u Dalmaciji zbog gustoće kasnoantičke urbanizacije. Postepeno je taj utjecaj negiran i dolazi do pojednostavljivanja, mijenjanja naslijeđenih oblika i čak stvaranja originalnih tipova građevina. Sve one (desetak većih i stotinjak manjih) građene su od lomljenca (grubo lomljena kamena povezanih debelim slojem žbuke izvana). Veće su uglavnom uzdužne, jednobrodne ili trobrodne, takva je i crkva sv. Spasa na izvoru Cetine iz 9. st. Crkva ima snažne oble kontrafore (izvanjske stupove) što joj daju osobine utvrde, pojačano i naglašeno moćnom kulom – zvonikom usred pročelja.

Manje crkve su raznovrsnih zanimljivih oblika (uzdužne ili centralne), ali najveća i najsloženija crkva kružne osnove iz 9. st. je crkva sv. Donata u Zadru. Oko njezine kružne jezgre – nad kojom je izvorno bila kupola – ovija se prstenasti brod s trima apsidama na istoku, a taj oblik se ponavlja i na katu. Po veličini i ljepoti sa crkvom sv. Donata može se usporediti samo dvorska kapela Karla Velikog u Aachenu.

Romanika

Samostan benidiktinaca na Mljetu

Rana romanika se javlja u Hrvatskoj početkom 11. st., i to snažnim razvojem samostana i crkvenom reformom (benediktinci). To razdoblje je ostavilo brojne, među njima i jako vrijedne, spomenike koji su neravnomjerno raspoređeni, uglavnom na jadranskom priobalju – Istra, Primorje i Dalmacija – dok su gotovo neznatni ostaci na hrvatskom sjeveru.

Već vrlo rano, u ranoj romanici (11. st.), grade se monumentalni gradovi na obali Jadrana, kuće se grade u kamenu, najčešće su trokatnice bez dimnjaka, u prizemlju konobe ili dućani (npr. u Poreču, Rabu, Zadru, Trogiru i Splitu). Grade se i trobrodne, troapsidalne bazilike, sa stupovima i lukovima arkada, te drvenim stropovima, što ih uza svoje samostane grade benediktinci koji dolaze iz Italije. Sv. Petar u Supetarskoj Dragi na Rabu (11. st.) najbolje je očuvana crkva toga tipa u Hrvatskoj. Na Rabu je i rapska katedrala (12. st.) koja ispred ima zrelo-romanički zvonik, najmonumentalniji u Dalmaciji. On se postupno rastvara sve većima i brojnijim otvorima odozdo prema gore (monofore, bifore, trifore i kvadrifor), što je tipično za romaniku, ali i graditeljski mudro jer je svaki slijedeći kat lakši od prethodnoga..

Zadarska trobrodna katedrala Sv. Stošije (13. st.) odlikuje se izvana nizom slijepih galerija na bočnom i glavnom pročelju, gdje ima i veliku rozetu s radijalnim stupićima i trima portalima, dok se unutra smjenjuju snažniji i tanji nosači što podupiru arkade (snopasti stupovi, stepenaste galerije, plošno oblikovani figurativni reljefi).

Glavni portal trogirske katedrale radio je majstor Radovan i on je najveći i najvažniji likovni spomenik srednjovjekovne skulpture u Hrvatskoj. Obuhvaća dvije velike skupine nagih Adama i Eve na postoljima što ih nose lavovi, zatim brojne reljefe s prizorima iz života po mjesecima, te prizore iz lova i Kristova života: od Navještenja do Uskrsnuća na lukovima uokolo lunete u kojoj je Kristovo Rođenje. Način oblikovanja je toliko realističan da izražava novi, gotički humanizam, po čemu je Radovan na tragu postignuća najrazvijenije francuske skulpture (Chartres). Njegova usmjerenost čovjeku je i primjetna u odabiru teme za lunetu, on prikazuje Rođenje Krista, umjesto Posljednjeg Suda koji je najčešći u Romanici.

Gotika

Panorama Motovuna u Istri
Dubrovačke zidine, UNESCO svjetska baština

S Gotikom, javlja se i kultura gradskih komuna (Dubrovački statut), propovjednih redova i vlastele. 14. st. je vrijeme viteške kulture u Hrvatskoj koje je obilježeno dominacijom plemstva, ali i zlatno doba srednjovjekovnih dalmatinskih gradova koji su trgovali s hrvatskom vlastelom u zaleđu.

U 14. st. prostorna organizacija i oblik daljnjeg razvoja gradova u Dalmaciji su naglašeni. Urbanizacija se očituje u planskom dograđivanju i proširenju Raba i Trogira, regulaciji Dubrovnika i integraciji Splita. To je doba gradskih popločavanja ulica kamenom, kanalizacija i organiziranja gradske čistoće, npr. Dubrovnik. Najveći pothvat toga doba bila je gradnja posve novih gradova na području Dubrovačke RepublikeStona i Malog Stona, te kilometar dugačkoga zida među njima s kulom vrh brijega (14. st.). Tako je cijeli poluotok Pelješac bio pregrađen i zaštićen od mogućeg napada s kopna s ciljem očuvanja najveće vrijednosti u dubini zaljeva – Stonske solane.

Zagrebačka katedrala
Crkva sv. Marka u Zagrebu s prepoznatljivim krovom

Gotičku fortifikaciju od romaničke razlikuju visoke kule u obliku kvadratne prizme, za razliku od romaničkih i renesansnih okruglih. Najbolje sačuvani takvi primjeri nalaze se u Istri: Hum, Bale, Motovun, ali i na sjeveru - Medvedgrad iznad Zagreba (1260.) ili na jugu - Sokolac u Lici (14. st.).

Zagrebačku romaničku katedralu uništili su Tatari svojom provalom 1240. g., ali odmah nakon njihovog odlaska i dobivanja titule "slobodnog grada" kralja Bele IV. biskup Timotej gradi novu katedralu. Trobrodna građevina s poligonalnim apsidama i križno-rebrastim svodom, imala je romaničke okrugle tornjeve. Brodovi se grade u 14. st., a svod dovršava u 15. st. Dolaskom Turaka u 16. st. dobiva opasanost renesansnim kulama i zidinama. Samo jedan toranj je dovršen u 17. st., u 18. st. barokni krov je postao urbana okosnica čitavog grada. Obnovom u 19. st. u neo-gotičkom stilu izgubila je negdašnji sklad. Franjevačka crkva u Puli (1285.) je najreprezentativniji primjer rane gotike uz obalu. Građena je od 13. do 15. st.; jednobrodna je, drvenog stropa, križno-rebrastog svoda, kvadratne apside, glatkih zidova i visokih prozora. U 14. st. gradi se i katedrala Sv. Duje sa zvonikom u Splitu i klaustar franjevačkog samostana u Dubrovniku.

Renesansa

Hvarska katedrala arhitekata Marka i Nikole Karlića, 16. st.

Hrvatska je u 15. i 16. st., kada u Europi cvate Renesansa, bila podijeljena u tri države, sjeverna Hrvatska u austrijskom carstvu, Dalmacija pod Mletačkom Republikom (osim Dubrovačke Republike), a Slavonija pod turskom okupacijom.

U takvom ozračju će u južnoj Hrvatskoj (Dalmaciji) procvasti društvena i crkvena arhitektura s jasnim utjecajem talijanske renesanse, ali opet originalna.

Dalmacija je bila "periferijska sredina" podjednako udaljena od dvaju ili više snažnijih kulturnih žarišta, tako da nije bila pod diktatom nijednog od njih, ali pod dovoljnim utjecajem da je mogla crpiti ideje i poticaje od obaju. U takvoj sredini, slobodnoj od dogmi i stege velikih središta, bila je Jurju Dalmatincu, 1441., omogućena gradnja katedrale sv. Jakova u Šibeniku prema vlastitom projektu. Mješovito gotičko-renesansnog stila, izuzetna je po dosljednoj primjeni jedinstva kamene građe i originalnoj montažnoj metodi konstrukcije primjenom velikih kamenih ploča, pilastara i rebara, povezanih međusobno utorima (bez žbuke) – način gradnje uvriježen u drvodeljstvu. Ovu jedinstvenu građevinu trolisnog pročelja u Europi (bačvasti svod i polu-bačvastih bočnih brodova) dovršio je Nikola Firentinac.

Šibenska katedrala je Nikolu je inspirirala za prigradnju kapele bl. Ivana Trogirskog (Ursinija) (1468.) uz trogirsku katedralu, koja je, kao i šibenska katedrala, sastavljena od velikih blokova kamena izrazitom preciznošću.

Veliki Tabor, dvorac obitelji Ratkay iz 16. st.


Na području Dubrovačke Republike niču brojni ladanjski domovi vlastele jedinstveni po svrhovitosti prostorne organizacije, tvoreći osebujan stil renesanse vile i ujedno gospodarske zgrade. Sorkočevićev ljetnikovac na Lapadu (1521.) u Dubrovniku odlikuje se jedinstvenim rasporedom krakova zgrade (udvojeni L-tlocrt) u asimetričnoj dinamičkoj ravnoteži.

Renesansa je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog konstantne prijetnje Osmanlija sa istoka, imala skromniji utjecaj ("idealni grad" Karlovac, 1579.), a cvala je fortifikacijska arhitektura koja se nikada nije potpuno oslobodila tradicije gotike i utjecaja manirizma (npr. zagrebačka Kaptolska tvrđa i tvrđava/dvorac obitelji Ratkay u Velikom Taboru, Zagorje, 16. st.).

Barok i Rokoko

U 16. st. Hrvatska je bila podijeljena u tri države: sjeverna Hrvatska u austrijskom carstvu, Dalmacija pod Mletačkom republikom (osim Dubrovačke republike), a Slavonija pod turskom vlašću. Tijekom 17. i 18. st. ponovno uklapanje Hrvatske u cjelinu hrvatskih zemalja doprinijelo je bogatoj likovnoj baštini. U sjevernoj Hrvatskoj i ,po oslobođenju, u Slavoniji niču brojna i vrijedna djela barokne umjetnosti – od urbanističkih projekata i velikih utvrda, do crkava, palača, stambenih zgrada i javnih spomenika.

Velike utvrde sa svojim zvjezdastim tlocrtima, šancima i brojnim kulama grade se zbog konstantne opasnosti napadaja s istoka. Dvije najveće su Osijek i Slavonski Brod. To su utvrde kojima glavnu obrambenu moć daju zemlja i voda: nasipi na koje su postavljeni topovi od zemlje i opkopi što sprječavaju prodor neprijateljske ljudske sile ispunjeni vodom. Brodska je tvrđa najveći spomenik arhitekture cijele sjeverne Hrvatske, ali i jedna od najvećih tvrđava u Europi, jer je bila granična utvrda cijele Europe prema Turskom carstvu.

Barokni urbanizam se osjeti u brojnim novim gradovima (Bjelovar, Karlovac, Koprivnica, Virovitica, itd.) koji imaju ulice pod pravim kutom, pravokutne trgove u sredini na kojima su najvažnije javne zgrade (vojne i gradske uprave) te crkva.

Crkva sv. Vlaha u Dubrovniku

I dalmatinski gradovi su na svojim starijim zidovima dobivali barokne kule i bastione (Pula, Šibenik, Hvar, itd.), ali najveće razmjere barokne gradnje na jugu doživio je Dubrovnik nakon katastrofalnog potresa 1667. kad je uništen gotovo cijeli grad. Od crkve sv. Vlaha na Placi (1715.), preko katedrale (17. st.), do isusovačke crkve sv. Ignacija i samostana. Najoriginalnije rješenje koje je ujedinilo više baroknih objekata u cjelinu jeste »jezuitsko stubište« (P. Passalaqua) - široko, kameno stubište s igrom ispupčena i uvučena obrisa i snažnom ogradom koje povezuje donji dio grada s isusovačkim trgom na uzvisini.

Bazilika sv. Eufemije u Rovinju

Razdoblje baroka je na području cijele Hrvatske ostavilo mnoštvo crkva – od najvećih što svojom veličinom i oblikovanjem čine »krunu« grada (Rovinj, Rijeka ...) do najmanjih seoskih crkava. Samostanske crkve su često dobivale okolne trijemove što izvana sliče na utvrđene zidine, a iznutra su dekorativni i blagi (kao u franjevačkom samostanu u Slavonskom brodu gdje su stupovi »odebljali« na tragu baroknog obilja). Najljepši primjer je možda crkva u Selima kraj Siska – ovalnog oblika s eliptičnom kupolom i konkavno-konveksnog pročelja s par zvonika.

Najraskošnije ukrašena crkva je svakako crkva sv. Marije Snježne u Belcu (1740.) u kojoj je unutarnji prostor oltara i propovjedaonice, potpuno ispunjen pozlaćenim bogatim skulpturama, oživio slikar Ivan Ranger iz Štajerske, i to baroknom pokrenutošću s plemenitom rokoko lakoćom i optimizmom vedrih boja. Ranger je raskošno oslikao i gotičku crkvu u Lepoglavi, ali i strop svečane ovalne dvorane trokrilnog dvorca grofa Oršića u Gornjoj Bistri (Hrvatsko Zagorje, 1775.); možda najraskošnija primjena elipse u profanoj arhitekturi. Zidno slikarstvo doživljava svoj procvat, a ističu se iluzionističke freske u crkvama sv. Marije u Samoboru, sv. Katarine u Zagrebu i u isusovačkoj crkvi u Dubrovniku. Najcjelovitije su očuvane i likovno najvrjednije rokoko-freske u dvorcu Miljana, alegorijskog su sadržaja, a prikazuju godišnja doba i prirodne elemente, ljudske naravi, umjetnosti, itd.

Neoklasicizam i Historicizam

U austrijskim zemljama (kojima je Hrvatska tada pripadala) je početkom devetnaestog stoljeća obilježila gradnja u klasicističkom stilu. U Hrvatskoj najistaknutiji arhitekt je bio Bartol Felbinger koji je između ostalog napravio i Gradsku vijećnicu u Samoboru (1826.) i dvorac Januševac u okolici Zagreba.

Romantizam je u Hrvatskoj bio sentimentalan, nježan i umjeren - slika građanskih vrlina štedljivosti, skromnosti i jednostavnosti. U arhitekturi imamo jednostavne ukrase polukružnih plitkih niša oko prozora.

Historicizam u Hrvatskoj je obilježen gradnjom tri velika sakralna objekta: monumentalna župna crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku (1898.), neoromanička katedrala u Đakovu (K. Roesner i F. Schmidt, 1882.) i neogotička pregradnja zagrebačke katedrale s pocakljenim krovištem i zvonicima od 105 m (H. Bolle, 1880-1902.). Krajem 19. st. Hermann Bollé je u Zagrebu, na gradskom groblju – Mirogoju, izgradio pola kilometra duge neorenesansne arkade s dvadeset kupola, što je jedan od najvećih projekata europskog Historicizma uopće.

Katedrala sv. Petra u Đakovu, 1882.

Krajem 19. st. Hrvatski gradovi dobivaju značajno urbanističko uljepšanje: Karlovac svoje renesansne bastione pretvara u perivoj koji uokviruje stari grad (slično »Bečkom ringu«), a primorski gradovi (Trogir, Zadar, Pula, Pag i Šibenik) ruše svoje zidine i otvaraju se prema moru.

No, svojom veličinom i važnošću, ističe se revolucionarno urbanističko rješenje regulacije zagrebačkog Donjeg Grada (velikim dijelom djelo Milana Lenuzzija, 1860-1880). Između najdulje zagrebačke ulice – Ilice i nove željezničke pruge podignut je pravilan geometrijski grad s velikim zdanjima javnih i društvenih namjena od kojih se ljepotom ističu neorenesansna zgrada Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti (F. Schmidt, 1884.), neobarokno Hrvatsko narodno kazalište (H. Helmer i F. Fellner, 1895.), te tada izrazito moderni Umjetnički paviljon (1898.) s montažnom konstrukcijom od čelika i stakla – Hrvatska »Kristalna palača«, i na kraju secesijsko remekdjelo – Nacionalna i sveučilišna knjižnica (Lubinski, dovršena tek 1912.). Ovaj urbanistički plan povezan je nizom perivoja i parkova, uljepšanih brojnim fontanama i skulpturama, drvoredima i cvjetnim vrtovima (tzv. zagrebačka »zelena potkova«) čineći Zagreb jedan od prvih gradova koji zadovoljavaju novu misao u Europskoj teoriji umjetnosti o »gradu kao umjetničkom djelu«.

Historicistički spomenik koji je sažeo sve tri likovne umjetnosti je zgrada bivšeg Ministarstva bogoštovlja i nastave u Zagrebu (H. Bolle 1895.).

Dvadeseto stoljeće

Do kraja Prvoga svjetskog rata, u Hrvatskoj traje paralelizam likovnih zbivanja i pluralizam stilova, ali izostaju sva ona avangardna kretanja iz zapadne Europe i Rusije. Tako su najveća djela toga vremena još uvijek u duhu umjetnosti 19. st.

Secesija

Historicizam u hrvatskoj arhitekturi završava 1902. s dovršenjem Bollèovih neogotičkih tornjeva zagrebačke katedrale, a primat u izgradnji građevina preuzima secesija. Tada nastaju najvažnija secesijska djela u Hrvatskoj (zgrada Etnografskog muzeja 1901., kuća Kalina 1903., Sveučilišna knjižnica 1912. u Zagrebu; Sumporno kazalište 1903. i Hrvatski dom 1908. u Splitu …).

Moderna

Uključivanje hrvatske arhitekture u napredna europska kretanja poveo je Viktor Kovačić koji istupa protiv historicizma i zastupa ideju da arhitektura mora biti individualna i suvremena, ali i praktična i udobna. Kovačićeve projekte odlikuju suzdržanost, čistoća, odmjerenost, uz reducirane znakove povijesne arhitekture (monumentalna palača Burze u Zagrebu, 1924.).

Od tridesetih godina, djela "zagrebačke škole" arhitekture idu ruku pod ruku s ponajboljim djelima svjetske arhitekture. Osobito su zanimljiva zbog spoja dviju, tada najznačajnijih struja, funkcionalističke i organičke arhitekture. Od brojnih predstavnika ističe se utemeljitelj opće-umjetničke skupine ZemljaDrago Ibler i najosebujniji Stjepan Planić.

Drago Ibler je 1929. objavio manifest s načelima djelovanja skupine Zemlja u kojemu ističe: "Treba živjeti životom svoga doba i treba stvarati u duhu svoga doba. Suvremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanjima kolektiva, a umjetnik ne može stajati izvan kolektiva, jer su umjetnost i život jedno." Najviše njegovih projekata ostalo je neizvedeno, a od izvedenih se ističe zgrada radničkog osiguranja u Mostaru (1930., danas Dom zdravlja) s lijepim konveksnim pročeljem i ulaznim trijemom, te dinamičkom ravnotežom niske uredske zgrade u obliku isječka prstena i visokih volumena stambenog dijela i stubišta.

Stjepan Planić je svojim brojnim objektima zadužio antologiju moderne arhitekture i utjelovio novu sliku Zagreba. Svaki projekt obilježuje neka nova misao: vila u Kozarčevoj ulici stupnjevito prilagođena tlu (1931.), drveni Đački dom (1934.), kameno-drveni Tomislavov dom Y-tlocrta na Sljemenu (1935.), "okrugla" vila s radijalnim pregradama na Prekrižju (1935.), ovalna zgrada Napretkove zadruge (1936.) … Borio se za slobodu arhitekata da sadržaje mogu rasporediti sukladno klimatskim uvjetima, suncu, vjetru i vidiku, te za opće socijalne i humanističke ideje u kulturi stanovanja.

Funkcionalizam

Nova stremljenja

Izvori

Poveznice