Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Objava Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u zagrebačkom Telegramu

Novosadski dogovor nije bio po volji dijelu hrvatskih jezikoslovaca pa i onih koji su, ne želeći mu se odmah javno usprotiviti, stavili na njega potpis. Ti su jezikoslovci bili nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik, u skladu s Novosadskim dogovorom, nazivao hrvatskosrpskim. Stoga su 1967. objavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u kojoj su iznijeli svoje negativne stavove o Novosadskom dogovoru, te potpisalo 18 znanstvenih i kulturnih ustanova u Hrvatskoj.

Uloga Matice hrvatske

Intenziviranje društveno–političke djelatnosti Matice hrvatske započelo je već 1967. godine, kada je njezin predsjednik bio Jakša Ravlić. U zagrebačkom Telegramu 17. ožujka 1967. godine tiskana je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kojom je upozoreno na neravnopravan položaj hrvatskog jezika kroz odluke Novosadskog dogovora, te je zatražena ravnopravnost svih jezika naroda u Jugoslaviji (slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog).

Među sastavljačima i potpisnicima teksta Deklaracije bio je niz hrvatskih intelektualaca okupljenih oko Matice hrvatske i drugih uglednih znanstvenih ustanova (Društvo književnika Hrvatske, Institut za jezik JAZU, Filozofski fakultet, Matica iseljenika Hrvatske, Institut za historiju radničkog pokreta i dr).

Osnovna tvrdnja izložena u Deklaraciji bila je ta da je nejasnoća formulacije o »srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku« u Ustavu SFRJ omogućila da se srpski književni jezik silom nameće kao jedinstveni jezik za Srbe i Hrvate. Odmah nakon objavljivanja Deklaracije uslijedio je oštar odgovor vlasti. O Deklaraciji se raspravljalo na najvišim instancama, pa čak i u Saboru Republike Hrvatske.

Njezini su potpisnici bili oštro napadnuti i osuđeni, a od ustanova posebice Matica te njezino članstvo. Ali, unatoč žestokoj reakciji tada vodećih krugova Komunističke partije i negativnim posljedicama koje je odmah potom Matica osjetila u svom radu, taj je događaj označio početak otvorenog istupanja njezinih članova u borbi oko temeljnih hrvatskih nacionalnih interesa.[1]

Objavljivanje toga teksta izazvalo je oštru i negativnu reakciju kako konzervativnog dijela hrvatskog partijskog rukovodstva, tako i saveznog CK SKJ, pa i samog Josipa Broza Tita, priredivši time nepripremljenom liberalnom krilu hrvatskog političkog rukovodstva "nepotrebne napetosti i teškoće". Miko Tripalo je, doduše s vremenskim odmakom od dvadeset godina (1992. godine), ustvrdio da je objavljivanje teksta Deklaracije bilo potpuno opravdano, jer "u onakvom sistemu... neke stvari nije bilo moguće postaviti na drugačiji način." Zbog toga je, kako zaključuje, "deklaracija, bez obzira na sve sukobe, nepravde i nesporazume, odigrala krupnu ulogu u sveukupnoj emancipaciji i očuvanju samobitnosti hrvatskoga naroda".

Godine 1972. hrvatski književni jezik ušao je u Amandmane, što je odlukom SKH na čelu sa Stipom Šuvarom pokušano promijeniti, ali nisu uspjeli.[2]

Komisija Upravnog odbora Matice hrvatske

Tekst deklaracije napisan je u komisiji Upravnog odbora Matice hrvatske, a činilo ju je sedam članova: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i sedmi član Vlatko Pavletić, tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika i urednik Matičinih izdanja.

Povezani članci

Izvori

  1. Matica hrvatska Meri Kunčić
  2. Stjepan Babić, Hrvatski jučer i danas, NIP Školske novine, Zagreb, 1995., ISBN 953-160-052-X

Literatura

  • Miko Tripalo, Hrvatsko proljeće, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 2001.

Vanjske poveznice

Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Novak.jpg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske za Wikipediju na hrvatskome jeziku.