Bitka za Aachen

Bitka za Aachen
sukob: Drugi svjetski rat
GI machine gun crew in Aachen.jpg
Strojničari u akciji protiv njemačkih branitelja
Vrijeme 2. - 21. listopada 1944.
Mjesto Aachen, Njemačka
Ishod

Bitka za Aachen bila je oružani sukob između Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke i prvi kopneni napad na tlo Njemačke u Drugom svjetskom ratu. Bitka je trajala od 2. listopada do 21. listopada 1944. Do rujna 1944. njemačke snage odbačene su natrag na njemački nacionalni teritorij, nakon što su poraženi u Francuskoj od strane anglo-američkih Saveznika. Tijekom ratovanja u Francuskoj, njemački zapovjednici uočili su da je njemačka cjelokupna snaga u veličini od samo 25 divizija, u to vrijeme Wehrmacht je brojao 74 divizije, što je značilo da su vojni gubitci bili ekstremni. Unatoč gubitcima, Nijemci su se uspjeli povući do Siegfriedove linije, te djelomično prekriti gubitke. Loše obučeni i loše naoružani, novi njemački vojnici nisu bili u stanju obraniti njemačku granicu, ali utvrde na Siegfriedovoj liniji davale su im potporu. Prve su se borbe odvijale u Aachenu tijekom rujna. Zapovjednik obrane Aachena predložio je predaju Amerikancima, no njegovo pismo predaje uručeno je Adolfu Hitleru, koji je naredio njegovo uhićenje te njega i njegovu diviziju zamjenjuje 246. narodnom grenadirskom divizijom zapovjednika Gerharda Wilcka. Američka 1. armija grad je morala, ipak, uzeti silom.

Američki zapovjednici željeli su okružiti grad, rabeći 1. i 30. pješačku diviziju, podržane dijelovima drugih divizija, te zatim zauzeti grad koji će biti u potpunosti okružen. Grad je branjen od njemačkog LXXXI. korpusa, koji je uključivao četiri pješačke divizije i nepotpune oklopne sastave. Tijekom bitke, Nijemci će primiti 24 000 vojnika kao pojačanje u oklopnim i mehaniziranim jedinicama, te dijelove 1. SS oklopne divizije. Iako nadmašeni brojem američkih vojnika, branitelji su uspjeli iskoristiti desetke bunkera i utvrda postavljenih oko grada.

Napad američke 30. pješačke divizije počeo je 2. listopada i odmah je slomljen od strane njemačkih branitelja. Zračno i topničko bombardiranje nisu uspjeli slomiti njemačku obranu, te kao ishod napad 30. pješačke divizije bio je slomljen. Američka 1. pješačka divizija kreće u napad 8. listopada, te uspijeva postići primarne ciljeve u roku od 48 sati, no kasnije će biti stisnuta zbog njemačkih protunapada. U međuvremenu, 30. pješačka divizija nastavila je sporo napredovanje, te do 12. listopada i dalje nije bila u stanju pratiti 1. pješačku diviziju, pa je Aachen i dalje ostao neokružen. Kao ishod, 1. pješačka divizija uzela je 26. pukovniju kao pojačanje i krenula na izravni napad na sam grad, iako on nije bio okružen. Borbe za sam grad odvijale su se od 13. listopada do 21. listopada i su odnijele velik broj života. Unatoč njemačkom otporu, general Wilck predao je grad Amerikancima 21. listopada i time okončao. Između 2. i 21. listopada, američka 1. armija brojala je 5 000 mrtvih u Aachenu, dok su Nijemci imali 5 000 mrtvih i 5 600 ratnih zarobljenika.

Povod

Do rujna 1944. Saveznici su dosegli njemačku granicu,[1] koja je branjena ekstenzivnom Siegfriedovom linijom.[2] 17. rujna 1944., u pokušaju da zauzmu belgijsku luku Antwerpen[3] i pregaze Rajnu,[4] američko-britansko-poljske snage pokrenule su Operaciju Market Garden.[5] Neuspjeh operacije Market Garden[6] i problem s opskrbom uzrokovan je brzim savezničkim napredovanjem kroz Francusku[7] koje se usporilo na putu za Berlin upravo zbog opskrbe.[8] Njemački gubici u Francuskoj bili su ogromni; feldmaršal Walter Model ustanovio je da njegove 74 divizije su u snazi 25 divizija.[9] Međutim, zaustavljanje savezničkog napredovanja zbog njihove opskrbene linije, dalo je prednost Nijemcima da djelomično prekriju gubitke.[10] Tijekom rujna, Wehrmachtovo Vrhovno zapovjedništvo opskrbilo je Siegfriedovu liniju u veličini od 230 000 vojnika, a od toga 100 000 novaka.[11] U ranome rujnu, Nijemci su brojali približno 100 tenkova[12], a do kraja mjeseca, broj je porastao na 500 tenkova.[10] Broj branitelja oko Siegfriedove linije stalno je rastao, te su uspjeli uspostaviti obrambenu liniju dužine 4,8 kilometara.[13]

Dwight Eisenhower, general s četri zvijezdice, zapovjednik Vrhovnog stožera savezničkih ekspedicijskih snaga (engleski:Supreme Headquarters Allied Expeditionary Force, SHAEF) odlučio je da će sljedeći saveznički cilj biti okupacija Ruhra, srca njemačke industrije.[14] General George Patton i njegova 3. armija imali su zadatak da zauzmu francusku regiju Lorraine.[15][16] General Courtney Hodges i njegova 1. armija dobili su naređenje da probiju borbenu liniju i zauzmu Aachen.[17]

Grad i njegova okolica branjeni su Siegfredovom linijom, koja se sastojala od nekoliko bunkerskih pojaseva i utvrda.[18] U nekoliko područja, njemačka obrana protezala se na duljinu od 10 km.[19] Obrambena linija bila je branjena i ekstenzivnim minskim poljima, utvrdom Zmajev zub i bodljikavim žicama, čineći tako Siegfriedovu liniju "nesumnjivo najsnažnijom utvrdom koju je čovjek ikada napravio."[20] S iskustvom s Istočnog bojišta, Nijemcu su glavninu svoga otpora povukli u središte grada i tako smanjili mogućnost kretanja američkim mehaniziranim trupama.[21] Unatoč niskoj kvaliteti njemačkih branitelja, utvrde koje su branile Aachen i Ruhr, bile su ogromna prepreka Amerikancima.[22] Proboj bi, za Amerikance, značio samoubojstvo, a teren ispred linije bio je omiljeni za Saveznike.[23]

Uništeni Panzer IV i Tiger I tenk tijekom borbe na Zapadnom bojištu

Borbe oko Aachena započele su u rujnu, u razdoblju Nijemcima poznatom kao "Prva bitka za Aachen".[24] U rujnu, grad Aachen branjen je 116. mehaniziranom divizijom, pod zapovjedništvom generala Gerharda von Schwerina.[25] Blizina savezničkih snaga natjerala je gradsku vladu da pobjegne iz grada prije nego je evakuacija civila bila gotova.[26] Umjesto nastavka evakuacije, von Schwerin je odlučio predati grad Amerikancima.[27] Unatoč pokušaju da preda grad, 13. rujna von Schwerinu je naređeno da pokrene protu-napad na jugozapad gdje su se nalazile američke snage. Von Schwerin je tako i učinio s dijelovima svojih mehaniziranih snaga.[28] Pokušaj njemačkog generala da preda grad postat će nevažan, pošto njegovo pismo o predaji nikada nije dostavljeno primatelju; umjesto Amerikanaca pismo je čitao Adolf Hitler, koji je naredio generalovo uhićenje i zamijenuo ga generalom Gerhardom Wilckom.[29] Američki 7. korpus nastavio je s ispitivanjem njemačke obrane, unatoč otporu koji se pojavio između 12. i 13. rujna.[30] Izmneđu 14. i 16. rujna američka 1. pješačka divizija nastavila je napredovanje, unatoč učestalim njemačkim protu-napadima i teškoj obarni koja je sačinjavala polumjesec u kom se nalazio grad.[31] Sporo napredovanje bilo je zaustavljeno zbog nedostatka goriva i strijeljiva, čiji je nedostatak uzrokovan prekinutom opskrbenom linijom, u korist operacije Market Garden.[32]

Usporedba snaga

Aachen je imao nisku vojnu značajnost, jer nije bio značajan proizvođač, niti je bio bombardiran od strane Saveznika.[33] Međutim, ležao je u središtu puta američke 1. armije k Ruhru.[14] Za Njemačku Aachen je bio simbol; ne samo da je prvi njemački grad napadnut od Saveznika tijekom Drugog svjetskog rata, već je bio i rodno mjesto Karla Velikog, utemeljitelja "Prvog Reicha".[34] Kao ishod, Achen je bio od velike psihološke značajnosti za njemačke vojnike.[35] Njemački branitelji znali su razliku između francuskih gradove koje su branili i onih njemačkih koje će braniti; jedan njemački časnik je dao komentar na to: "Odjednom nismo više nacisti, njemački smo vojnici."[36]

Njemačke snage

Feldmaršal Model u posjetu 246. narodne grenadirske divizije u Aachenu

Wehrmacht je iskoristio saveznički zastoj mobiliziravši 1. SS oklopnu diviziju, 2. SS oklopnu diviziju, 12. SS oklopnu diviziju, 9. oklopnu diviziju i 116. oklopnu diviziju.[11] U listopadu, odgovornost obrane sektora Aachen preuzeo je general Friedrich Köchling i njegov LXXXI. korpus, koji se sastojao od 183. narodne grenadirske divizije , 246. narodne grenadirske divizije i 12. pješačke divizije i 49. pješačke divizije.[37] Ove divizije, podpomognute 506. oklopnom bojnom i 108. oklopnom brigadom, brojale su 20 000 vojnika i 11 tenkova.[38] Koechling je obećana i potpora 116. oklopne divizije i 3. mehanizirane divizije, što je bilo oko 24 000 vojnika.[39] 246. narodna grenadirska divizija zamijenuta je 116. oklopnom divizijom u gradu Aachenu, dok su 183. narodna grenadirska divizija i 49. pješačka divizija branile sjeverne prilaze, 12. pješačka divizija branila je jug.[40] 7. listopada, dijelovi 1. SS oklopne divizije krenuli su u obranu Aachena.[41]

Pojačanje je njemačku obranu učinilo jačom no što je bila 1. rujna, jedinice LXXXI. korpusa patile su od teških gubitaka; 12. pješačka divizija prepolovljena je između 16. i 23. rujna.[42] Dok su njemačke pješačke divizije brojale od oko 15 000–17 000 vojnika na početku Drugog svjetskog rata, do kraja rata smanje ne su na oko 11 000–13 000 vojnika.[43] Narodne grenadriske divizije (njemački: Volksgrenadier) stovrene su od viška ljudstva. Prosječna veličina takvih divizija bila je 10 000 vojnika.[44] No, četvrtina od svake takve divizije bili su nekadašnji veterani, dvije četvrtine bile su svježi novaci, dok je ostala jedna četvrtina bila sastavljena od pripadnika Luftwaffea i Kriegsmarinea.[45] Ove su divizije primale najnovija mala oružja, bili su u manjku topništva i motorizacije, što je onemogućavalo taktičko pomjeranje divizije.[46] 183. narodna grenadirska divizija bila je aktivna smo u rujnu, nikada nije trenirana kao jedinica, a smanjena je na broj od 643 vojnika.[47] 246. narodna grenadirska divizija bila je uglavnom u istome stanju, s osobljem koje je većinom imalo deset dana pješačke obuke, a 49. pješačkoj diviziji bilo je odobreno da se opravi i prima nove novake.[48] LXXXI. korpus također je zapovijedao s 275. pješačkom divizijom, koja je povučena s obrambene linije nakon što je zadobila teške gubitke.[49]

No, sav nedostatak kojeg su Nijemci imali kod kvalitete trupa, nadopunjen je snažnim utvrdama koje su uvelike pomagale njemačkim vojnicima u obrani.[50]

Američke snage

Zadatak da zauzme Aachen dobio je američki general Charles Corlett i njegov XIX. korpus i njegova 30. pješačka divzija, te Collinsov VII. korpus i njegova 1. pješačka divzija.[37] General Leland Hobbs i njegova 30. pješačka divizija bit će podpomognuti 2. oklopnom divizijom, koja je koristila udar 30. pješačke divizije, a njezina krila bila su zaštićena 29. pješakom divizijom.[51] Na jugu, 1. pješačka divizija bila je podržana 9. pješačkom divizijom i 3. oklopnom divizijom.[52] Ove divzije iskoritile su saveznički zastoj za obnavljanje, prihvaćajući velik broj pojačanja.[53] Na primjer, 70% vojnika 1. pješačke divizije bili su pojačanje, a zadnja dva tjedna mjeseca rujna iskorištena su na obuku novaka za seoske borbe i oružanu obuku.[54] Nadolazeći napad je za obje divizije značio izbjegavanje gradskih borbi; umjesto toga, ove dvije divizije pokušat će okružiti grad, dozvoljavajući tako malom broju trupa izravan napad na grad, dok bi ostatak snaga nastavio napredovanje ka istoku.[55]

Amerikanci su bili u stanju popuniti svoje trupe za nekoliko tjedana, no nisu prolazili dovoljnu obuku; kao ishod Amerikanci su izgubili mnogo nižih časnika dok su izvršavali svoje dužnosti.[56] Tankeri su dostizali u Europu prije nego su tu bila vozila. Neki tenkovski zapovjednici morali su učiti kako puniti i pucati kroz tenkovski top na bojnome polju.[57] Američki način zamjenjivanja temeljio se na kvanitetu, a ne na kvaliteti, pa je ogroman broj vojnika u borbi bio nekvalitetno obučen.[58] Nije bila rijetkost za polovinu novaka da budu ranjeni odmah nakon prvoga dana borbe.[59]

Amerikanci su bili podržani 9. zrakoplovstvom koje je stiskalo 75% bunkera postavljenih na obrambenoj liniji, a brojalo je 360 bombardera i 72 lovca ; a iza svakog leta čekali su ih svježi zrakoplovi.[60] Njemački Luftwaffe nije bio prisutan tijekom bitke, a Nijemci su na obrambenoj liniji imali protu-zrakoplovne topove kojima bi se branili od otvorenog bombardiranja.[61]

Bitka

Šest dana prije početka napada savezničko je topništvo i zrakoplovstvo bombardiralo njemačke položaje na tlu.[62] Teško bombardiranje prislilo je njemački LXXXI. korpus da ne pokreće nikakve planove, a bombardiranje je bilo slabo učinkovito na bunkere i utvrde.[61] Otvoreno bombardiranje 2. listopada također nije nanijelo veće štete njemačkoj obrambenoj liniji; 450 zrakoplova koji su u to vrijeme bombardirali nije uspjelo pogoditi niti jedan njemački bunker.[63] Mogućnosti američkih zrakoplova da pogoršaju obranu smanjila je savezničko topništvo koje je gađalo njemačke protu-zrakoplovne topove i tako se stvarao tamni dim.[64] Nakon što je zrakoplovstvo izvršilo svoju misiju, zopništvo je nastavilo gađati obrambenu liniju ispalivši 18 696 čahura iz 372 topa u samo nekoliko sati.[65]

Napredovanje sa sjevera (2. – 8. listopada)

30. pješačka divizija krenula je s napredovanjem 2. listopada, koristeći divizijsku topnicu koja je gađala njemačke bunkere, prisiljavajući tako njemačke vojnike da glave drže nisko; u mukotrpnih pola sata borbe Amerikanci su uspjeli zauzeti samo jedan bunker, no zauzeti drugi bunker je bilo nemoguće, jer su Nijemci već bili pokrenuli protunapad.[66] Njemački otpor nije bilo očekivan, a jedna američka satnija bila je uništena zajedno s njezinih 87 boraca.[67] Druga satnija je izgubila 93 od 120 vojnika zbog njemačkog topništva.[68] Napadači su ipak bili u stanju sporo pregaziti rijeku Wurm i tako su uspjeli susresti njemačke bunkere koje su napali bacačima plamena i eksplozivima.[69] U poslijepodne 2. listopada , dijelovi 30. pješačke divizije uspjeli su probiti njemačku obranu i doseći grad Palenberg.[70] Američki vojnici napadali su kuću po kuću u borbama čovjek na čovjeka borivši se golim rukama i granatama.[71] Vojnik Harold Kiner odlikovan je Medaljom časti zbog gušenja njemačke granate koju je pritisnuo svojim tijelom i spašavajući tako živote ostale dvojice vojnika.[72] Borbe u gradu Rimburgu bile su isto loše, pošto američki oklopnjaci nisu bili u stanju prijeći rijeku Wurm i tako nisu uspjeli biti podrška pješaštvu koje je napadalo srednjovjekovni dvorac.[73] U prvom danu napredovanja, 30. pješačka divizija očistila je 50 njemačkih bunkera, često okružujući bunker i napadavši ga straga.[74] Diviziji su pomoć pružli i diverzantski napadi 29. pješačke divizije na njezinu lijevom krilu, što je uvjerilo Nijemce da je to američki opći napad.[75] U noći 2. listopada, njemačkoj 902. topničkoj bojni naređen je protunapad protiv 30. pješačke divizije, ali savezničko topništvo upropastilo je njemački napad i nije dopustilo da njemački protunapad natjera Amerikance u povlačenje.[76]

Američki oklopnjaci su uspjeli krenuti u napredovanje 3. listopada, a napadačka linija bila je isprekidana nakon njemačkih protunapada.[76] Grad Rimburg zauzet je drugi dan nakon ofenzive, ali borbe protiv njemačke obrane su se usporile — Američki M4 Sherman i 155mm-sko topništvo pucali su naslijepo u cilju da razruše njemačke bunkere.[77] Borbe su dosegle i grad Übach, gdje su saveznički tenkovi Sherman u žurbi pokušali zauzeti grad, ali su stisnuti od strane njemačkog topništva i protunapada njemačkih vojnika prije kraja dana; Američko topništvo nije dopustilo Nijemcima da ponovno preuzmu grad.[78] Do kraja dana, prelazak preko rijeke Wurm i stvaranje mostobrana stajalo je američku 30. pješačku diviziju 300 mrtvih i ranjenih.[79]

Vojnik Wehrmachta na Zapadnom bojištu

Njemačke snage su nastavile s protunapadima na grad Übach, nanoseći velike gubitke američkom topništvu i pješaštvu; no protunapadi na Übach koštali su njemačke zapovjednike zbog toga jer su protunapadi zahtijevali vojnike s obrambene linije, slabeći tako prilaz Aachenu, no poremetili američko napredovanje kojim bi napali Aachen.[80] Dana 4. listopada, saveznički napad je ograničen. Okupirani su samo gradovi Hoverdor i Beggendorf, a izgubljeno je 1 800 vojnika u protekla tri dana borbe.[81] Napredak je tekao do 5. listopada, kada je 119. pukovnija 30. pješačke divizije okupirala Merkstein-Herbach.[82] Dok su se borbe nastavljale, Nijemci su pokrenuli još jedan protunapad na Übach 6. listopada, ali bezuspješno, jer su američki vojnici još ostali u gradu.[83] Njemački tenkovi nisu bili od pomoći jer su bili nadmašeni brojem američkih Sherman tenkova. Nijemci su zaustavljali napredovanje i do zadnjega rova koristeći svo raspoloživo topništvo i zrakoplove.[84] Nijemci su bili u nezgodnom stanju, jer je nestalo pojačanja,[85] no, njemački general Köchling bio je u stanju mobilizirati odred Tiger I tenkova u grad Alsdorf u pokušaju da izjalovi američke ciljeve u pokušaju da napadnu sjevernu obranu Aachena.[86]

Protunapad je krenuo 8. listopada. U njemu su sudjelovali jedna pješačka pukovnija 1. napadačke bojne, borbene skupine sastavljene od 108. oklopne brigade i 40 drugih oklopnih vozila.[87] Protunapad je bio oslabljen pod udarima američkog topništva, lijevo krilo protunapada uspjelo je uništiti cijeli američki vod, dok je sjeverno krilo dosegnulo put-spojnicu za grad Alsdorf.[88] U to vrijeme, vod američkih Shermana podržavao je napad na Mariadorf i tada ih Nijemci napadaju straga; nakon teške borbe, Shermani su uspjeli odbaciti Nijemce.[89] Dva njemačka Sturmgeschütz IV i skupina pješaštva ušli su u Alsdorf, gdje su se našli pod snažnim protunapadom. Međutim, dva vozila za sječu drveća nekako su zaobišla američke tenkove, a njih je u konačnici napalo američko pješaštvo i otjeralo ih na početni položaj.[90] Suočeni s rastućim žrtvama i neuspjesima, u pokušaju da odbaci Amerikance, njemačko Vrhovno zapovjedništvo mobiliziralo je 3. mehaniziranu diviziju u Aachen, u pokušakju da podrži gradsku obranu.[91] Ovu diviziju slijedio je i I. SS oklopni korpus, koji se sastojao od 116. mehanizirane divizije i SS teška oklopna bojna 101, dio 1. SS oklopne divizije "Leibstandarte SS Adolf Hitler".[92]

Napredovanje s juga (8. - 11. listopada)

Njemačko motorizirano pješaštvo na Zapadnom bojištu

Na jugu, 1. pješačka divizija krenula je u napad 8. listopada s ciljem da zauzme grad Verlautenheide i uzvisinu 231 (nazvanu "Crucifix Hill") u blizini grada Ravelsberga.[93] Napadu 1. pješačke divizije prethodio je masovni napad topništva, što joj je dalo mogućnost da ispuni naređenja u kratkom roku.[94] Na Crucifix Hillu, satnik Bobbie Brown, zapovjednik satnije C 18. pješačke divizije osobno je neutralizirao tri njemačka mitraljeska bunkera cijevnim eksplozivima te je, unatoč ranjavanju, nastavio vodit svoje vojnike, zbog čega je odlikovan Medaljom časti.[95] Do 10. listopada, 1. pješačka diviziji uspjela je izvršiti naređenja da se pomakne do naređenog mjesta gdje se trebala sastati s 30. pješačkom divizijom.[96] Uspjeh je popraćen njemačkim prot-napadom, usmjerenom ka uzvisini 231 koja je bila obilježena vatrenom svjetlošću; borba je s 40 mrtvih i 35 zarobljenih s njemačke strane.[97] Unatoč učestalim njemačkim protunapoadima i usporavanjem, 1. pješačka divizija ipak je uspjela zauzeti jednu uzvisinu i opkoliti Aachen.[98]

Dana 10. listopada, 1. pješačka divizija dostavila je ultimatum njemačkim snagama u Aachenu, prijeteći da će bombardirati grad ako se gradski garnizon ne preda.[99] Njemački zapovjednik je odbio ultimatum.[100] Zbog toga je američko topništvo 11. listopada usmjerilo napad na grad ispalivši 5 000 čahura; Aachen je također postao meta bombardiranja i američkim zrakoplovima.[101]

Susretanje dviju američkih divizija (11. – 16. listopada)

Američki gubici su rasli, mrtvi su rasli zbog njemačkih napada i zbog američkih napada na bunkere.[102] Njemački su branitelji, na primjer, noć 10. listopada, proveli preuređujući prizemlja kuća u bunkere u gradu Bardenbergu; Američki napadači prisiljeni su na povlačenje.[103] 12. listopada, Nijemci su pokrenuli opći protu-napad protiv američke 130. pješačke divizije.[104] Njemački napad bio je upropašten američkom topnicom, utvrđenim protu-tenkovskim topovima koji su bili podpomognuti američkim tenkovima.[105] U selu Birk, izbila je trosatna borba između njemačkih tenkova i jednog američkog Sherman tenka; Sherman je uspio uništiti Panzer IV i prisiliti drugog tenka na povlačenje, ali uskoro je napadnut s još više tenkova.[106] Osamljenom američkom tenku u pomoć su kasnije stigli i drugi tenkovi, iz 2. oklopne divizije, te su uspjeli odbaciti njemačke napadače iz grada.[107] 30. pješačka divizija uskoro se nalazila na ofenzivi koja se protezala diljem bojišnice, usprkos traženjima za pomoć za obranu protiv njemačkh protu-napada, diviziji je naređeno da se progura prema jugu i da sustigne 1. pješačku diviziju.[108] U cilju da postigne cilj, dvije pješačke bojne iz 29. pješačke divizije dodane su 30. pješačkoj diviziji.[109]

Njemački topnik puni top

Dvije njemačke pješačke pukovnije krenule su u protu-napad, isti dan, protiv 1. pješačke divizije, u cilju da preuzmu „Crucifix Hill“ 231; borba je bila iscrpna, a dvije njemačke pukovnije privremeno su bile zauzele uzvisinu 231, do kraja dana bile su demoralizirane i skoro uništene.[110] Između 11. i 13. listopada 1. pješačka divizija i američki zrakoplovi bombaridrali su Aachen, tukući mete najbliže američkim snagama; 14. listopada, 26. pješačka pukovnija dobila je naređenje da očisti jednu industrijsku zonu u kutu grada i pokrene napad na sam Aachen.[111] 15. listopada, Nijemci ponovno kreću u protu-napad protiv 1. pješačke divizije, u cilju da proširi razmak između dvije američke hvataljke; hrpa njemačkih napadača uništena je topnicom i zračnim napadima, no, velik broj njemačkih tenkova probio je američku liniju i bio je zaustavljen tek zračnim napadom.[112] Sljedeći dan, Nijemci su pokrenuli kontra-napad s 3. mehaniziranom divizijom, ali nakon velikih gubitaka koji su joj naneseni, napad je obustavljen.[113]

30. pješačka divizija, s elementima 29. pješačke divizije i 2. oklopne divizije nastavila je napredovanje ka jughu između 13. i 16. listopada, u sektoru sela Würselen; podržani zrakoplovstvom, nisu uspjeli probiti njemačku obrambenu liniju i tako sustići ostale američke jedinice.[114] Nijemci su iskoristili usko bojište napadajući topnicom američke snage, te je progres napredovanja usporen, jer su Nijemci kuće pošli koristiti kao bunkere za tenkove i tako su iznenađivali američke pješake.[115] General Hobbs, zapovjednik 30. pješačke divizije, odlučio je nadkriliti njemačku obranu napadajući drugi sektor s dvije pješačke bojne.[116] Napadi su bili uspješni, što je dopustilo 1. i 30. pješačkoj diviziji da se sustignu na 16. listopada.[117] Borbe su koštale XIX. korpus 400 mrtvih i 2 000 ranjenih, sa 72% mrtvih i ranjenih iz 30. pješačke divizije.[118] Nijemci, također, nisu prošli ništa bolje, do 14. listopada imali su 630 i 4 400 vojnika bilo je ranjeno ili ubijeno;[119] 3. mehanizirana divizija izgubila je i drugih 600 vojnika tijekom protu-napada na 1. pješačku diviziju na 16. listopada.[120]

Borba za grad (13. – 21. listopada)

Njemački zarobljenici u Aachenu

Zbog neprestanih pokušaja u obrani protiv njemačkih protu-napada i pokušaja da se okruži Aachen, 1. pješačka divizija napad na grad mogla je dopustiti samo svojoj 26. pukovniji, koja je imala samo tri.[121] 26. pješačka pukovnija imala bi korist od svoje 2. i 3. bojne, naoružane sa strojnicama i bacačima plamena, podržane dijelovima oklopnog odreda i jednim 155mm-skim bacačem.[122] Grad je branjen s 5 000 njemačkih trupa, uključujući i preobraćenu mornaricu, zrakoplovstvo i gradsku policiju.[123] Većina ovih vojnika bila je neiskusna i neobučena, a bili su podržani šakom tenkova i napadčkih topova.[124] Međutim, branitelji Aachena mogli su uzeti u korist i desetke ulica koje su okupirale njegovo povijesno središte.[125]

Napad 26. pješačke pukovnije počeo je 13. listopada, a davao je važan uvid u borbu; Američko pješaštvo zasednuto je njemačkim braniteljima iz podzemlja, što je prislilo američke napredujuće trupe da očiste svako mjesto prije upuštanja u daljnje napredovanje, a američki tenkovi nisu bili u stanju kretanja u takivim ulicama, te Amerikanci nisu mogli računati na njihovu podršku.[126] Njemački civili su evakurani s napredovanjem 26. pješačke pukovnije, ali su Nijemci ipak ostajali u pozadini napredovanja.[127] Uspjeh u Aachenu popraćen je zauzimanjem brojnih kuća, a napredovanje je bilo labavo; U cilju da zauzmu iskrpane gradske zidine, 26. pješačka pukovnija iskoristila je bacače i pucala naslijepo u cilju da razruši njemačku utvrdu .[128] Bacači su dozvolili pješaštvu da zauzmu kuću po kuću bez izlaska na otvorenu ulicu, gdje su mogli biti napadnuti neprijateljskom vatrom.[129] Tenkovi Sherman su bili zasjednti njemačkim protu-tenkovskim topovima.[130] Nakon toga, američki tenkovi i ostala oklopna vozila nastavili su s opreznim napredovanjem, često pucajući u građevine ispred njih, osiguravajući tako prolaz pješatvo od mogućih branitelja.[131] Napadani od strane američkih zrakoplova, njemački vojnici koristili su kanalizaciju, i tako zaobilazili američke sastave napadajući ih straga.[132] Njemački otpor bio je žestok,[133] pošto su pokretali male protu-napade i koristili oklopnjake u ometanju američkog napredovanja.[134]

18. listopada, 3. bojna 26. pješačke pukovnije pripremila jenapad na Hotel Quellenhof, koji je bio jedna od zadnjih točaka otpora u gradu.[135] Američki tenkovi i drugi topovi su pucali na hotel, koji je bio stožer gradske obrane, a pucan je na slijepo i iz velike daljine.[136] Te noći, 300 vojnika 3. bojne je bilo raspoloživo napasti hotel i poraziti obranu hotela.[137] Bijesni njemački protu-napad uspio je pregaziti pješaštvo ispred hotela, i tako privremeno zaustaviti pritisak na Hotel Quellenhof prije nego su na njih otvorili paljbu iz minobacača.[138] Kako bi izbjegli gubitke, Amerikanci su odlučili napasti sa 155mm-skim topom.[139] 21. listopada, vojnici 26. pješačke pukovnije uzeli su zapadni rub središta Aachena; taj dane je obilježen i kao predaja posljednjeg garnizona u Hotelu Quellenhofu, završavajući tako bitku za grad.[140]

Ishod

Bitka za Aachen podjednako je koštala i Nijemce i Amerikance; u početku su probjali 5 000 mrtvih, te kasnije još 5 000 mrtvih i 5 600 ratnih zarobljenika.[141] Od 2. listopada 1944., 30. pješačka divizija izgubila je 3 000 vojnika, ranjenih i ubijenih, dok je 1. pješačka divizija imala 1 350 žrtava, 150 ubijenih i 1 200 ranjenih.[135] Nijemci su imali 5 100 gubitaka i 3 473 ratna zarobljenika.[142] U procesu bitke, Wehrmacht je izgubio dvije cijele divizije i ostalih osam teških gubitaka, uključujući i tri nove pješačke divizije i jednu oklopnu diviziju; ovo je dokaz o tomu kako su se borili, te još tomu 20. bojni koje su uključene u žestoke protu-napade protiv same 30. pješačke divizije, prosječno na svakome napadu bil su upletene dvije pukovnije.[143] Tijekom bitke, Nijemci su uvidjeli borbene mogućnosti američkih snaga, opažavajući njihovu mogućnost napadanja s velike udaljenosti s topnicom i oklopnim voziloma.[144] Obje, i 1. i 30. pješačka divizija primile su Predsjednički citat za jedinice za svoje djelovanje u Aachenu.[145]

Međutim, njemački otpor u Aachenu poremetio je savezničko napredovanje ka istoku.[146] Poslije bitke u Aachenu, 1. armija zapadnih Saveznika imat će teške zadatke da zauzme brojne brane iza Hürtgenske šume, koje su mogle pomoći Nijemcima da poplave prolaze za Berlin.[147] To će dovesti do Bitke za Hürtgensku šumu, koja je bila još teža od Bitke za Aachen.[148]

Franz Oppenhoff, postavljen je za gradonačelnika Aachena u Američkoj okupacijskoj zoni, poslije bitke, 31. listopada 1944. Manje od mjeseca do završetka rata, ubijen je zbog suradnje s neprijateljem od strane odvažnih njemačkih komandosa, 25. ožujka 1945.

Izvori

  1. Ambrose (1997), str. 117
  2. Ambrose (1997), str. 132
  3. Ambrose (1997), str. 118
  4. Ambrose (1997), str. 118–119
  5. Ambrose (1998), str. 238
  6. Ambrose (1998), str. 247
  7. Mansoor (1999), str. 178
  8. Mansoor (1999), str. 179
  9. Cooper (1978), str. 513
  10. 10,0 10,1 McCarthy & Syron (2002), str. 219–220
  11. 11,0 11,1 Yeide (2005), str. 55
  12. Yeide (2005), str. 25
  13. Yeide (2005), str. 25–26
  14. 14,0 14,1 Whitlock (2008), str. 34
  15. Ambrose (1998), str. 249
  16. Ambrose (1997), str. 136
  17. Mansoor (1999), str. 181
  18. Whiting (1976), str. 28
  19. Whiting (1976), str. 28–29
  20. Ambrose (1997), str. 144
  21. Ambrose (1997), str. 144–145
  22. Combined Arms in Battle Since 1939, str. 163–164
  23. Yeide (2005), str. 34
  24. Yeide (2005), str. 35
  25. Whiting (1976), str. 33–34
  26. Whiting (1976), str. 35
  27. Whiting (1976), str. 35–37
  28. Whiting (1976), str. 43
  29. Whitlock (2008), str. 37
  30. Hitler's Army, str. 313–314
  31. Hitler's Army, str. 315–318
  32. Hitler's Army, str. 318–319
  33. Ambrose (1997), str. 146
  34. Whitlock (2008), str. 36; Hitler je smatrao Charlemagneovo Sveto Rimsko Carstvo Prvim Reichom.
  35. Rule (2003), str. 59
  36. Ambrose (1998), str. 146–147
  37. 37,0 37,1 Rule (2003), str. 60
  38. Whiting (1976), str. 80
  39. Whiting (1976), str. 81
  40. Ferrell (2000), str. 31–32
  41. Ferrell (2000), str. 32, tvrdnje da su bile oklopne jedinice; Whiting (1976), str. 114–115, koje potvrđuju da je ovo bila 1. bojna 1. SS oklopne divizije.
  42. Hitler's Army, str. 320
  43. Hitler's Army, str. 33
  44. Hitler's Army, str. 33–34
  45. Hitler's Army, str. 34
  46. Hitler's Army, str. 34–35
  47. Yeide (2005), str. 59
  48. Yeide (2005), str. 59–60
  49. Yeide (2005), str. 60
  50. Mansoor (1999), str. 182
  51. Hitler's Army str. 321
  52. Whitlock (2008), str. 37–38
  53. Whiting (1976), str. 76–77
  54. Ambrose (1997), str. 145
  55. Ambrose (1997), str. 146
  56. Ambrose (1998), str. 260
  57. Ambrose (1998), str. 262
  58. Ambrose (1998), str. 262–263
  59. Ambrose (1998), p. 264
  60. Whiting (1976), str. 82
  61. 61,0 61,1 Hitler's Army, p. 323
  62. Ambrose (1997.), str. 147.
  63. Rule (2003.), str. 60. –61.
  64. Ambrose (1997.), str. 147. – 148.
  65. Ambrose (1997.), str. 148.
  66. Ambrose (1997.), str. 148. – 149.
  67. Hitler's Army, str. 323–324.
  68. Whiting (1976), str. 89.
  69. Whiting (1976.), str. 89. – 90.
  70. Whitlock (2008.), str. 39.
  71. Whiting (1976.), str. 91.
  72. Whitlock (2008.), str. 39. –40.
  73. Whiting (1976.), str. 91. – 92.
  74. Rule (2003.), str. 61. – 62.
  75. Rule (2003.), str. 62.
  76. 76,0 76,1 Hitler's Army, str. 324.
  77. Whiting (1976.), str. 93.
  78. Whitlock (2008.), str. 40.
  79. Whiting (1976), str. 96.
  80. Hitler's Army, str. 326.
  81. Whiting (1976.), str. 98.
  82. Yeidel (2005.), str. 68.
  83. Yeide (2005.), str. 70.
  84. Whiting (1976.), str. 190. – 191.
  85. Whiting (1976.), str. 102. – 103.
  86. Yeide (2005.), str. 71.
  87. Hitler's Army, str. 327.
  88. Yeide (2005.), str. 71. – 72.
  89. Yeide (2005.), str. 72.
  90. Yeide (2005.), str. 73.
  91. Rule (2003.), str. 63. – 64.
  92. Yeide (2005.), str. 77. – 78.
  93. Whiting (1976.), str. 106. – 108.
  94. Rule (2003.), str. 62. – 63.
  95. Whitlock (2008.), str. 41.
  96. Ferrell (2000.), str. 33.
  97. Yeide (2005.), str. 76.
  98. Yeide (2005.), str. 76. – 77.
  99. Whiting (1976.), str. 110.
  100. Whiting (1976.), str. 111.
  101. Whiting (1976.), str. 111. - 112.
  102. Whiting (1976), str. 113–114
  103. Hitler's Army, str. 329
  104. Yeide (2005), str. 80
  105. Yeide (2005), str. 80–81
  106. Whiting (1976), str. 115
  107. Whiting (1976), str. 115–116
  108. Whiting (1976), str. 117–118
  109. Yeide (2005), p. 81
  110. Yeide (2005), str. 81–82
  111. Yeide (2005), str. 82
  112. Hitler's Army, str. 331
  113. Hitler's Army, str. 331–332
  114. Hitler's Army, str. 330
  115. Yeide (2005), str. 83
  116. Whiting (1976), str. 122–123
  117. Yeide (2005), str. 87
  118. Yeide (2005), str. 88
  119. Yeide (2005), str. 84
  120. Yeide (2005), str. 87–88
  121. Combined Arms in Battle Since 1939, str. 164
  122. Whitlock (2008), str. 42
  123. Combined Arms in Battle Since 1939, str. 164–166
  124. Rule (2003), str. 66
  125. Yeide (2005), str. 88
  126. Whiting (1976), str. 137–139
  127. Combined Arms in Battle Since 1939, str. 167
  128. Rule (2003), str. 66–67
  129. Whitlock (2008), str. 42–43
  130. Whitlock (2008), str. 43
  131. Combined Arms in Battle Since 1939, str. 167–168
  132. Yeide (2005), str. 93
  133. Yeide (2005), str. 92
  134. 'Combined Arms in Battle Since 1939, str. 168
  135. 135,0 135,1 Whitlock (2008), str. 45
  136. Whiting (1976), str. 148
  137. Whiting (197), str. 149–150
  138. Whiting (1976), str. 151–154
  139. Whiting (1976), str. 176
  140. Combed Arms in Battle Since 1939, str. 169
  141. Ambrose (1997), str. 151
  142. Hitler's Army, str. 333–334
  143. Hitler's Army, str. 334–335
  144. Monsoor (1999), str. 184–185
  145. Monsoor (1999), str. 184
  146. Hitler's Army str. 335
  147. Ambrose (1997), str. 167
  148. Ambrose (1997), str. 167–168

Literatura

  • Ambrose, Stephen E. (1997.). Citizen Soldiers: The U.S. Army From the Normandy Beaches to the Bulge to the Surrender of Germany. Simon & Schuster. ISBN 0684815257. (engl.)
  • Ambrose, Stephen E. (1998.). Victors. Simon & Schuster. ISBN 0-684-85628-X. (engl.)
  • Commond Magazine. Hitler's Army: The Evolution and Structure of German Forces, 1933–1945. Combined Books Inc. 1995. ISBN 0-938289-55-1 (engl.)
  • Cooper, Matthew (1978.). The German Army 1933-1945. Lanham, Maryland: Scarborough House. ISBN 0-8128-8519-8. (engl.)
  • Ferrell, Bruce K. (2000.). The Battle of Aachen. ARMOR magazine. ISSN 0004-2420. (engl.)
  • Mansoor, Peter R. (1999.). The GI Offensive in Europe: The Triumph of American Infantry Divisions, 1941–1945. Kansas University Press. ISBN 0-7006-0958-X. (engl.)
  • McCarthy, Peter; Syryon, Mike (2002-). Panzerkieg: The Rise and Fall of Hitler's Tank Divisions. Carroll & Graf. ISBN 0-7867-1009-8. (engl.)
  • Rule, Richard (2003.). Bloody Aachen. Military Heritage. ISSN 1524-8666. (engl.)
  • Spiller, Roger J. (1991.). Combined Arms in Battle Since 1939. U.S. Army Command and General Staff College Press. OCLC 25629732 (engl.)
  • Stanton, Shelby (2006.). World War II Order of Battle: An Encyclopedic Reference to U.S. Army Ground Forces from Battalion through Division, 1939-1946. Stackpole Books. ISBN 978-0811701570 (engl.)
  • Whiting, Charles (1976.). Bloody Aachen. Stein and Day. ISBN 0-8128-2090-3. (engl.)
  • Whitlock, Flint (2008.). Breaking Down the Door. WWII History. ISSN 1539-5456. (engl.)
  • Yeide, Harry (2005.). The Longest Battle: September 1944 to February 1945. Zenith Press. ISBN 0-7603-2155-8. (engl.)

Vanjske poveznice

Sestrinski projekti
Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Bitka za Aachen